Duboko intimne teme

23. Motovunski filmski festival, 30. srpnja - 6. rujna 2020.; Glavni program

• 
  
  Ovogodišnji problemi s koronavirusom značajno su promijenili sve, pa tako i filmske festivale u Hrvatskoj. Odgođeni su gotovo svi, pa su se održali u naknadnim terminima primjerenim projekcijama na otvorenom, smanjujući trajanje i popratne programe.

  No s Motovunskim filmskim festivalom, njegovim 23. izdanjem, dogodilo se nešto doista posebno. Nije smanjio programe, nije otkazan, premda je samo jedna projekcija, svečano otvorenje svjetskom premijerom hrvatskoga filma Tereza 37 redatelja Danila Šerbedžije, bila u Motovunu. Ostali su filmovi iz svih programa prikazani u čak 25 gradova, uključujući otoke i mala mjesta, i trajao je više od mjesec dana! Zato su ovogodišnji festival organizatori nazvali Motovun putuje, a velika završnica bila je u zagrebačkoj Laubi, gdje su dodijeljene nagrade. Tako je naš mali, ali značajan festival prerastao u putujući, omogućivši znatno većem broju gledatelja da vidi i uživa u filmovima. Takvo iskustvo ne bi bilo loše ponoviti, barem za pokoja izdanja, bez obzira na to hoće li i nagodinu epidemiološki uvjeti opet potaknuti brdo filmova na putovanje.

  Dakle, prikazano je petnaest filmova u glavnom programu, s time da je hrvatski Tereza 37 bio izvan konkurencije. Razumljivi su razlozi za tu odluku – u žiriju su bili scenaristica i glavna glumica Lana Barić, glumac Goran Bogdan koji je u sporednoj ulozi, te jedina nesudjelujuća glumica Nina Violić. Ipak, dojam je mnogih da je upravo taj film bio daleko najbolji te nesuđeni pobjednik.
  
  
  
  A o pobjedniku Motovuna odlučivala su dva žirija, spomenuti festivalski koji dodjeljuje nagradu Propeler, i žiri međunarodne udruge filmskih kritičara FIPRESCI, koji su online gledali filmove. Zanimljivo je da su oba žirija odabrala isti film – srpski Moj jutarnji osmijeh redatelja i scenarista Marka Đorđevića, koji je tako postao dvostruki pobjednik. Na 20. izdanju MFF-a 2017. godine, dogodilo se isto. Oba su žirija, naravno s tadašnjim članovima, proglasila istog pobjednika – njemački film Vestern redateljice Valeske Grisebach.

  Filmovi su stigli iz gotovo svih krajeva svijeta, vrijedi ih pogledati, ali nisu od onih koji su pridonijeli napretku kinematografije niti su remekdjela. Solidni su filmovi, žanrovski različiti, uglavnom drame, ali ipak sa zrncem kakvoga motiva koji će potaknuti na promišljanje i duboko dojmiti gledatelja.
  
  
  
  Tematski ih spajaju osobne priče, duboko osobna iskustva, i to vrlo intimna. Ta intimnost posebice se očituje na području seksualnosti i problemima s time, o čemu se rijetko govori a kamoli da se snimaju filmovi. Zato je svaki takav film važno, hrabro i suptilno autorsko djelo, drama koja otvara pogled na stvarnost i pokušava naći rješenje, te zahtijeva zrele gledatelje, jer katkad stvara nelagodu i šokira. Veoma je pohvalna poetika svakog njihovoga redatelja, jer pristupaju ozbiljno, bez trivijalnosti, samo katkad s blagom dozom humora kako bi se teška tema uopće podnijela.

  To se najviše očituje u pobjedničkom filmu Moj jutarnji osmijeh u kojem, uz pretjeran zaštitnički majčin odnos prema sinu Dejanu (Filip Đurić), kojim ga sputava u odrastanju i samostalnosti, te ograničenosti u mogućnostima i mentalitetu manjega grada, sinov intiman problem djeluje još veći. U velikom gradu lako bi se riješio odlaskom k liječniku. No ovako, sin na kraju rješava na svoj način, bolniji, ali koji stvara veću bliskost s djevojkom, što je dobar korak u izgradnji veze. Gluma je vrlo suptilna, uvjerljiva, toliko da katkad stvara nelagodu gledateljima. Važno je napomenuti da je u tomu filmu odličnu ulogu pomagača iz alternativnih područja odigrao, ali nažalost i posljednju, Nebojša Glogovac.
  
  
  
  Drugi takav film jest hrvatski Tereza 37, u kojem se iznosi problem genetske nekompatibilnosti bračnoga para zbog koje ne uspijevaju imati dijete, odnosno žena ne uspijeva iznijeti trudnoću. I u tom filmu pod utjecajem mentaliteta male sredine žena donosi vrlo neočekivane i potresne odluke. No scenarij je toliko slojevit i dubok, da ništa ne ostaje tek na površini.

  U skladu s intimnom, suptilnom temom otkrivanja vlastite seksualnosti i propitivanja muškosti u teškom okruženju, jest vrlo suptilna režija i gluma, s izrazito dobrom fotografijom, u južnoafričkom filmu Tetkica (Moffie). Belgijsko-francuska krimi-drama Zaposlene djevojke (Filles de joie) prikazuje žene koje rade u bordelu, ali žele odijeliti posao od privatnoga života, što im uvijek ne uspijeva. Američka drama Asistentica, redateljice i scenaristice Kitty Green, s Juliom Garner u naslovnoj ulozi djevojke Jane, vrlo minimalistički, ali upečatljivo iznosi zamke seksualnog predatorstva u industriji zabave i njegova prikrivanja, te time pridonosi pokretu Me too. Jane dvoji kako se ponašati i kako barem pokušati prekinuti taj okrutan lanac zlostavljanja.
  
  
  
  U jedinoj komediji u glavnom programu, odličnom francuskom filmu Selfie sastavljenom od pet priča koje se isprepliću u dramaturški uspjeloj cjelini, u onoj naslovljenoj Algoritan, jedino se o seksualnom problemu govori šaljivo i to stoga što protagonist odbija suočiti se s problemom na koji se opetovano upozorava. No ta komedija je izvrsna zbog drugoga razloga. Duhovito prikazuje kako se ljudi ponašaju, snalaze i ne snalaze u suvremenom dobu pretjerane tehnologije i digitalizacije, u čijim se raljama nalaze i čiji ovisnici postaju. Taj je film, ako dođe u kina, potencijalni hit, jer svatko bi ga trebao pogledati.
  
  
  
  Još jedan jako dobar film, također prikladan za široku publiku, argentinski kandidat za Oscara i osvajač nagrade Goya za najbolji južnoamerički film, jest socijalno-kriminalistička drama Veličanstveni gubitnici (La odisea de los giles). Riječ o Argentini 2001. godine kada je ekonomska kriza doživjela vrhunac i mnogi su dobri ljudi osiromašili. Redatelj veoma vješto spaja slojevitost radnje i portretira vrlo različite, osebujne i živopisne stanovnike maloga grada Alsine. Karakterizacija likova vrlo je temeljita i uspješna. U glavnoj ulozi je Ricardo Darin, a njegov sin Chino glumi sina njegova lika u filmu. U napetoj završnici iznose važnu, poučnu misao o tomu tko su gubitnici: „Gubitnici nisu loši ljudi. Oni stalno uče kako da se podignu i krenu dalje, te da nikad ne odustanu.“

  
  
  Film Moja luda ljubav talijanskog oskarovca Gabrielea Salvatorea nadahnut je stvarnim događajem, intimnom obiteljskom dramom, odnosnom oca i autističnoga sina koji su motociklom putovali tri mjeseca po SAD-u i Južnoj Americi. Snimljen je dijelom u Hrvatskoj s nekoliko naših glumaca. No nažalost niti je na razini njegovih prethodnih filmova niti je Hrvatska lijepo predstavljena.
  
  O odrastanju u disfunkcionalnim obiteljima bila su dva filma prikladna i tinejdžerima. Američki Slatke stvari, dobitnik nagrade Kristalni medvjed za najbolji film u kategoriji Generation Kplus u Berlinu, poetska je dječja vizija vođena idealima i željom za zajedništvom i ljubavlju. Sniman je uglavnom crno-bijelom fotografijom, a nastao je u obiteljskom okruženju redatelja i scenarista Alexandrea Rockwella. Drugi je puno realističnija britanska drama Rocks. I u jednoj i drugoj drami sestra skrbi o mlađem bratu.

  
  
  Intimnu dramu o rastavi, odumiranju braka i kako se to podnosi, prikazao je srpsko-crnogorski film Ajvar redateljice i scenaristice Ane Marie Rossi, koji je ondje imao brojne gledatelje. Istinita priča o Nedu Kellyju, australskom legendarnom junaku, vrlo je nasilan film Justina Kurzela, u kojem igraju i George Mackay i Thomasin McKenzie. Surov prikaz socijalne okrutnosti, društvene apsurdnosti, ali s dobrom karakterizacijom likova i crnim humorom, te otkrivanjem dubokih privatnih problema, ima dobar, nagrađivani bugarski film U krugu. Od političkog stvarnog konteksta tog filma, još je suroviji slovački politički triler Svinje, temeljen na stvarnom događaju, koji pokreće pokušaj prijave seksualnog zlostavljanja.

  Dašak art-filma donijela je španjolsko-čileanska drama Bijelo na bijelo, dobitnica nagrade za režiju u programu Horizonti u Veneciji. Fotografija, nađena i snimana, postaje sredstvo pripovijedanja povijesti domorodačkog naroda u Ognjenoj zemlji, ali i jednog intimnoga slavlja i jedne opsesivne zaljubljenosti.

  © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 28. rujna 2020.

Piše:

Marijana
Jakovljević