Topla slavenska duša i tipični češki osjećaj za detalje svakodnevice

In memoriam Jirí Menzel (Prag, 23. veljače 1938. - 5. rujna 2020.)

• Jirí Menzel jedno je od imena koje u mom osobnom univerzumu zauzima posebično mjesto. Mjesto istodobne bliskosti, ali i enervantnosti. Enervantnosti? Pa tako ja nazivljem svoj osjećaj nemoći pred događajima u životu (ali u filmu) koji me, ono baš nerviraju svojom glupošću, ali si ne mogu pomoći. Jer, jedino na svijetu što je neuništivo, zove se – glupost. (Kud IDIJOTI, Glupost je neuništiva, istoimeni album i pjesma iz 1992.). Menzelovu bliskost i ne trebam nešto objašnjavati. Ili ipak, to je ta nepodnošljiva lakoća… sjete.

  Menzel plijeni osebujnom sjetom sve od svog kino-prvijenca. Cijeli jedan naraštaj djece socijalizma, a kojem smo pripadali – s odmakom rock-svjetonazora kao oaze nam slobode mišljenja izvan zacrtanih egzaltacija naše YU-zbilje – oduševljavao se Strogo kontroliranim vlakovima (Ostre sledované vlaky, 1966). Ovaj film, zapravo, o ničemu(!?), prema istoimenoj knjižnoj uspješnici Bohumila Hrabala, oduševljavao nas je upravo time. Naime, ništavnošću njegove teme u odnosu na povijesno SVE. Pripovijest o mladom Milošu Hrmi (Václav Neckár) koji na željeznici dobiva svoj prvi posao, ali i prolazi kroz ljubavno/erotsku inicijaciju, toliko odudara od serioznog povijesnog prikaza II. svjetskog rata i nacističke okupacije, koliko je to samo moguće. Tragi-komički postav priče utkan je u filmski svijet izrazito nostalgične provenijencije. Smisao, pak, za ritam filmske priče Menzelov je ponajveći doprinos srednjoeuropskom kino-mediju tih godina.
  
  
  
  Njegov odnos prema svijetu u ratu – naravno na drugoj semantičkoj razini – podsjeća na onaj Dobrog vojaka Švejka iz Hašekova univerzuma. Ipak, grotesknost i stupidnost ratnih razaranja moguće je bilo i ovako postaviti. Dakle, Ljudski, odviše ljudski. Protagonisti Hrabalova i Menzelova svijeta podsjećaju na otpor što ga snaga umjetnosti i vitalnost života predstavljaju svakoj nametnutoj ideološkoj zamci. Zašto? Pa jednostavno stoga što se svakoj interpelaciji možemo obratiti s onim bartlebyjevskim „I'd refer (rather) NOT to“ – Radije ne bih! Čak je i sasvim apsurdna, rekli bismo i nepotrebna smrt na kraju filma, nešto vitalističko. Nema u njoj nikakva herojstva niti egzaltacije pojedinčeve hrabrosti. Baš suprotno… Više se radi o apsurdnosti egzistencije kao takove. No, kako tom materijalu pristupa Jirí Menzel? Čini ga životnim i većim od života. A to je i česta definicija samog filma kao umjetnosti.

  Već tim prvim filmom Menzel postaje jednim od najvećih čeških redatelja svog naraštaja. Za razliku od Miloša Formana, ipak, on ostaje vjeran zavičaju. Razlozi su, naravno, i u tomu što, za razliku od Formanove nesmiljene satire (Gori, gori moja gospođice 1967., npr.), kod Menzela prevladava sjeta. Njegovo izravnije politiziranje bilo je odlikom filma Ševe na žici (1970.), koji je čekao puna dva desetljeća na prikazivanje u Češkoj, sve do tzv. Baršunaste revolucije. Međutim, to nije bio Menzel kakvog poznajem. Oscarom ovjenčani autor Strogo kontroliranih vlakova možda nikad više nije dosegnuo umjetničke domete svog prvijenca. A bilo je tu doista odličnih filmova: Hirovito ljeto (1968.), Vikendica u šumi (1975.), Striženo-košeno (1981.), te kasni(ji) uradak Služio sam engleskog kralja (2006.); svi oni predstavljaju vrhove jedne vrlo plodne karijere. (Ta je karijera bila i razlomljena vrlo čestim kazališnim režijama, a dobar je dio svojih umjetničkih gostovanja Menzel podario i ovom podneblju, Hrvatskoj).

  
  
  Ipak, tek me još jedan njegov film zaintrigirao i oblikovao kao kino-gledatelja. Nesklon žanru tzv. češke komedije, još jednom sam popustio tom posebičnom nacionalnom žanru sredinom 80-ih prošlog stoljeća. Sjećam se kina Jadran – za one koje ne znaju, to je bio prostor vrlo blizu ulaza u Dežmanov prolaz koji ide prema Tuškancu – i dugih čekanja za kino-ulaznice za… istočno-europski film. Sjećam se tako da sam za sovjetski film Mala Vera platio tapkarošu pred Jadranom duplu cijenu dragocjene karte. Slično, čekala se i ulaznica za Menzelovo Selo moje malo (Vesničko má středisková, 1985.).
  
  Što je bilo toliko privlačno u tom filmu? Pa, domaći zagrebački gledatelj prepoznao je neke apsurdne situacije koje su mu bile bliske i u ovdašnjem jugo-socijalističkom okruženju. Puno isprazne retorike, deklamacije, nesrazmjera između svečanih proglasa, zlobe i beskrajne gluposti. Vozač kamiona Pavek (Janos Ban) ima za pomoćnika pomalo retardiranog ali beskrajno simpatičnog šeprtlju Otíka Rakosnika (Marian Labuda).
  
  U nizu apsurdnih situacija Menzelova filma, ono što posebično podsjeća na arhetipsku komediju situacije, jest bazični odnos debelog i mršavog, kao kod Stanlia i Olia. (drugi par kojeg bih se mogao prisjetiti su Pat i Mat „z serialú A JE TO!“. No Ban i Labuda figuriraju kao vrlo životni karakteri u okružju nefunkcionalne zajednice socijalističkog sela, a Menzelovo se umijeće razotkriva u nenametljivoj režiji. Dakle, protagonisti ali i sjajni epizodisti djeluju kao Leighovi slices of life, samo puno, puno duhovitiji. Otík završava u gradu, gdje kulminiraju svi nesrazmjeri između njegove nepatvorene naivnosti ruralne naravi i gradskog otuđenja. (Menzel je, za razliku od političnog Formana, izrazito prirodni redatelj i uživa na selu.) „Djelo dojmljive vedrine“ (Kurelec), međutim, mene je ponajviše – ponovno! – osvojilo… sjetom. Komički lik seoskog liječnika, u ulozi omiljenog Menzelova glumca Rudolfa Hrušinskog, donosi poetsku dimenziju u ovaj film. Doktor je i dobri duh zajednice. Sekvence njegovih vožnji i solilokviji pred psićem, naprosto su briljantni. (Njegov ga auto najprije pregazi, a zatim nova Škoda završava na razorenim ulaznim vratima seoskog dvorišta!)

  Mogao bih reći da je Selo moje malo pastorala. Ipak, ono što Menzel unosi u ovu pripovijest Zdeněka Svěráka (koji i sam glumi u filmu) jest ultimativna nostalgija za prošlim. Sve su ljudske slabosti ovdje prikazane sa simpatijom, a melankolija je oplemenjena spontanim i nadahnutim humorom. Kroz uvjerljiv, optimističan i komičan prikaz karaktera, Menzel pokazuje i umijeće oblikovanja istinskih i životnih situacija.

  
  
  Što čini Jiríja Menzela zbiljskim umjetnikom? Topla slavenska duša i tipični češki osjećaj za detalje svakodnevice. Slojevita karakterizacija ne samo likova nego i uobičajenih svakodnevnih, naoko banalnih situacija, naprosto, odiše životom… Pivo koje se pije u njegovim filmovima doista izgleda primamljivim. Žene pak, isto, naivno podatnima. A jedini – rekoh gore meni – enervantni motivi dolaze iz… ljudske gluposti. No na koncu, i glupost je nešto čovjeku navlastito!? Ništa što se ne bi moglo ispraviti dobrim Kozelom u češkoj pivnici.

  Na zdraví i na shledanou páne Menzel!

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 11. rujna 2020.

Piše:

Marijan
Krivak