Autentičan i sirov filmski aktivizam
Welcome to Chechnya, 2020., red. David France
-
Čečenija je u središte zanimanja svjetskih medija došla prvo devedesetih godina prošloga stoljeća zbog dvaju građanskih ratova tijekom kojih su se čečenski separatisti borili za neovisnost te ruske republike. Da bi etnički i vjerski trusno područje zadržalo privid stabilnosti, Moskvi je trebalo da instalira dobroga poslušnika. Idealnim se pokazao Ramzan Kadirov, čovjek kojeg neosporno krasi niz psihopatoloških oboljenja i koji je nekoć bio veliki ruski oponent, no u međuvremenu mu je omiljela vlast pa je postao odan Putinov saveznik. Ruski je diktator pak u Kadirovu pronašao domaćeg čovjeka koji će svirepo vladati svojim narodom, a Moskva će mu dati odrješite ruke samo da se na tom prostoru očuvaju mir i stabilnost. Nakon političkih nestabilnosti, Čečenija po drugi put počinje plijeniti pažnju svjetske javnosti posljednjih nekoliko godina, posebice nakon što su ruske opozicijske novine Novaya Gazeta objavile članak 2017. godine o navodnim čečenskim čistkama uperenima protiv seksualnih manjina.
Izneseni su podaci da tamošnja policija lišava slobode muškarce za koje sumnja da su gejevi, podvrgava ih fizičkom i psihičkom mučenju u zatvoru, prilikom čega je nekolicina smrtno stradala, a drugi su netragom nestali, poput popularnoga pjevača Zelima Bakajeva. Moskva optužbe ignorira, a Kadirov izjavljuje da gejeva i lezbijki u toj muslimanskoj zemlji nema, jer da ih i ima – ubila bi ih njihova rodbina zbog sramote koju su nanijeli obitelji. Ruska LGBT mreža pomogla je brojnim ljudima da napuste Čečeniju te potom azil pronađu na Zapadu, no malotko je spreman javno posvjedočiti protiv čečenskih vlasti zbog straha od odmazde te ugroze koja time prijeti njima i njihovim obiteljima.
Maksim Lapunov jedina je osoba koja je odlučila podignuti tužbu protiv ruske države, no ona je odbačena te je proces pokrenut pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Ostaje dojam da se Čečenija silno trudi biti upamćena po nazadnim idejama do kojih je, sugerira ovdje razmatrani film, došlo pukim slučajem, tijekom policijske racije kojoj je cilj bio pohvatati dilere droge u Groznom.Monstruozni čečenski pohod protiv seksualnih manjina tema je i kontekst dokumentarnog filma Welcome to Chechnya Davida Francea, koji je ove godine imao uspješnu premijeru na filmskom festivalu u Sundanceu, a u ova korona-vremena za svjetsko prikazivanje otkupio ga je HBO. France je inače u aktivističkim LGBTQ krugovima izrazito poznata osoba, čiji se angažman, napose društveni i novinarski, isprepliće s njegovim publicističkim i filmskim djelima. Autor je dvaju zapaženih dokumentaraca – How to Survive a Plague (2012) te The Death and Life of Marsha P. Johnson (2017). Prvi predstavlja svojevrsnu kroniku epidemije AIDS-a tijekom osamdesetih te početkom devedesetih godina prošloga stoljeća iz aktivističke perspektive, a drugi sagledava višedesetljetni aktivizam Johnsonove, koja je umrla pod poprilično sumnjivim okolnostima. Također je, među ostalim, autor knjige How to Survive a Plague (2016), koja razmatra istu problematiku kao i raniji mu film, samo iz publicističke perspektive.
Novo mu se djelo nastavlja na prethodna te vješto povezuje strategije istraživačkoga novinarstva te društveno angažiranoga dokumentarizma, a sniman je od 2017. do 2019. godine. Kako bi zaštitio identitete sudionika, redatelj je koristio facijalne dvojnike, odnosno tehniku svojevrsnog facijalnog prikrivanja. Posrijedi su lica njujorških aktivista koja su digitalnim postupkom pripajana stvarnim osobama, kako bi se prikrio njihov identitet.Welcome to Chechnya ostvarenje je mozaične strukture, kojom se nastoji oslikati više planova. Otvara se u akcijom spašavanja u Čečeniji, gdje se upoznajemo s aktivistom Davidom Istejevim, da bi se potom preselili u Moskvu, u sigurnu kuću, gdje ruska LGBT mreža, pod paskom aktivistice Olge Baranove, sklanja čečenske prebjege. Istodobno se ocrtava djelovanje ruskih aktivista, ali i iskustva te izazovi s kojima se progonjeni ljudi suočavaju. Pritom se prikazuje i konkretan pokušaj izvlačenja osobe iz Čečenije: dvadesetjednogodišnju Aniu seksualno ucjenjuje ujak ili će otkriti njezinu ocu, visokopozicioniranom republičkom dužnosniku, da je ona lezbijka. Posebno mjesto zauzima slučaj Maksima Lapunova, koji cijelu fragmentarnu konstrukciju povezuje u cjelinu. Djelo time nudi perspektivu iznutra, odnosno očište ljudi koji se svakodnevno susreću s homofobijom u ruskom društvu, a pritom se bilježe najintimiji događaji, strahovi, žudnje te aspiracije niza unesrećenih ljudi.
France pritom koristi kolaž amaterskih snimki, primjerice mobitelom, što svjedoka brutalnih postupanja čečenske policije i predsjednikovih snaga sigurnosti, što ruskih aktivista tijekom operacije izvlačenja osoba iz Čečenije, zatim razgovora sa sudionicima zbivanja te neposrednih snimki njihovih svakodnevnih iskustava. Sporadična sirovost te neposrednost materijala ocrtava užase i strahove kroz koje brojni ljudi neprestano prolaze.
Dokumentarac neosporno otkriva prepoznatljiv redateljski rukopis, koji nas odmah dovodi u okrilje How to Survive a Plague i The Death and Life of Marsha P. Johnson. Nudi perspektivu iz donjeg rakursa – naglasak stavlja na žrtve te njihova iskustva, čime nastoji dati glas potisnutima. Naspram šutnje ruskih političkih i društvenih elita te ignoriranja svjetske javnosti, Franceovo ostvarenje nastoji poraditi na vidljivosti ugroženih te potaknuti javnu debatu, u čemu se ogleda njegova aktivistička crta. Specifičan redateljski rukopis filmu daje auru autentičnosti te sirovosti u pristupu, subjektivizam je manje primjetan u odnosu na autorova ranija ostvarenja, no cjelina nije lišena suosjećanja. Naglasak je na postizanju objektivizma te neposrednom seciranju iskustva niza ljudi.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 15. srpnja 2020
