Sudbinski tragično predestinirani likovi

Portret umjetnika: Slavko Štimac



  • U humornoj drami Ime: Dobrica, prezime: nepoznato redatelja Srđe Penezića, svojevrsnoj bajci za odrasle koncipiranoj po uzoru na Zemeckisova Forresta Gumpa, naslovnog protagonista tumači Slavko Štimac. U segmentu ostvarenja koje dijelom funkcionira i kao posveta filmskom „odrastanju” i „životu” glumca, za opisivanje Dobričina lika te njegove prošlosti i pozadine iskorišteni su isječci iz nekih od najpoznatijih filmova koji su Štimca i proslavili. Pored Vuka samotnjaka Obrada Gluščevića, djela koje je 1972. ovjenčano Srebrnom arenom i u kojem je Štimac ostvario debitantski nastup, te Zimovanja u Jakobsfeldu i Salaša u Malom Ritu Branka Bauera, kultnih naslova iz prve polovine i sredine 70-ih ulogama u kojima je Štimac zacementirao status najveće jugoslavenske dječje glumačke zvijezde, Dobričin lik gradi se i kroz montažnim zahvatima prilagođene isječke iz Vlaka u snijegu Mate Relje, adaptacije romana Mate Lovraka te filma koji već dulje od četiri desetljeća generacijama malih i velikih gledatelja predstavlja istoznačnicu za domaći film za djecu.



    Lik Dobrice, u filmu koji Štimac potpisuje i kao suscenarist, gradi se i kroz prilagođene detalje kadrova iz drame Specijalno vaspitanje, prvijenca Gorana Markovića koji je kao debitant 1977. nagrađen na festivalu u Mannheimu, filma u kojem je Štimac sugestivno i slojevito utjelovio maloljetnog delinkventa Peru Trtu, prvog u nizu likova obilježenih manje ili više naznačenom tragikom koja će postati gotovo obvezni sastojak sudbinskih predestiniranosti likova koje će tumačiti u nadolazećim desetljećima. U prikazu Dobričine mladosti moguće je prepoznati i prilagođen lik Petra Cvetkovića, mladog protagonista nostalgične humorne romantične drame Varljivo leto ´68 Gorana Paskaljevića iz 1984. godine, filma zbog jedne scene u kojemu Štimca i danas znaju zadirkivati prolaznici na ulici, a u kojem je raspoloženo ostvario rolu zaljubljivog maturanta čijim postupcima upravljaju uzburkani hormoni.



    U tinejdžerskim i mladenačkim godinama Štimac je nastupio i pored Jamesa Coburna, Maximiliana Schella i Jamesa Masona u intrigantnoj ratnoj drami Željezni križ Sama Peckinpaha, u žanrovski srodnom djelu Dvoboj za Južnu prugu Zdravka Velimirovića, u također nekad kultnoj ratnoj drami Pakleni otok Vladimira Tadeja, u nepretencioznoj komediji Tigar Milana Jelića u kojoj je bio ravnopravni partner Ljubiši Samardžiću, a nastupe u ostvarenjima kultnog statusa nastavio je u antologijskoj subverzivnoj crnoj komediji Ko to tamo peva Slobodana Šijana prema scenariju Dušana Kovačevića te u humornoj egzistencijalnoj drami Sjećaš li se Dolly Bell?, za koju je suscenarist i redatelj Emir Kusturica u Veneciji 1981. godine osvojio čak četiri nagrade, među ostalim za najboljeg debitanta i nagradu FIPRESCI.



    Bio je i suvoditelj omiljene televizijske emisije za djecu Nedjeljni zabavnik, a glumački je sazrijevao i razvijao se i u sporednoj roli u ratnoj drami I to će proći Nenada Dizdarevića prema romanu Ive Andrića, i u ulozi Gligorija u postratnoj drami Držanje za vazduh Zdravka Šotre, kao i u ulozi problematičnog polubrata Žarka Lauševića u tematiziranju međunacionalnih odnosa i tenzija usmjerenoj također Šotrinoj drami Braća po materi prema istoimenom romanu Jovana Radulovića, filmu u kojem su se 1988. godine zrcalile narastajuće tenzije u tadašnjoj Jugoslaviji. U hrvatski film Štimac se vratio glavnom ulogom u drami Buick Riviera Gorana Rušinovića, filmu temeljenom na romanu Buick Rivera Miljenka Jergovića u kojem tumači ulogu koja mu najbolje leži, onu plahog, nesigurnog i bojažljivog čovjeka koji biva prisiljen donijeti čvrste i konkretne odluke, onakve od kakvih uporno bježi. U djelu 2009. godine ovjenčanom Zlatnom arenom za scenarij Štimac je s Leonom Lučevom podijelio Srce Sarajeva za najboljeg glumca.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr, 1. srpnja 2020.

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji