Ekološka problematika i borba protiv korporativnog establišmenta
Mutne vode (Dark Waters), 2019., red. Todd Haynes
-
Ekološka problematika na različite je načine posljednjih desetljeća prodirala u komercijalnu filmsku produkciju, napose u popularne žanrove poput distopijskih, znanstveno-fantastičnih te filmova katastrofe, u kojima se čovjekov tretman prirode i njegova okoliša sagledava kao okidač za spekuliranje do kakvih bi to posljedica moglo dovesti. Ozbiljniji žanrovski, poput dramski intoniranih, također nisu zazirali od ekološke tematike, no ona se mahom svodila na podžanr sudske drame te fabularnu i idejnu okosnicu borbe maloga čovjeka protiv velikih korporacija i njihova beskrupuloznoga nastojanja da pod svaku cijenu, bez obzira na posljedice po čovjekovo zdravlje i okoliš, zgrnu što veći profit. Kao primjer može se uzeti ostvarenje A Civil Action (1998) Stevena Zailliana (Schindlerova lista, Nemoguća misija, Bande New Yorka, Irac), inače uglednog mainstream scenarista, s Johnom Travoltom u glavnoj ulozi.Film počiva na često korištenoj premisi, koja je gotovo pa postala žanrovski klišej. Uspješnom i uglednom odvjetniku, koji se isključivo bavi financijski unosnim parnicama, prilaze pripadnici lokalne zajednice te ga mole da prihvati slučaj u kojem treba dokazati kako određena korporacija u svojim proizvodnim pogonima ne poštuje ekološke i sigurnosne standarde vezane uz kontrolu i zbrinjavanje opasnog, najčešće toksičnog otpada. Time dolazi do ugroze zdravlja većeg broja ljudi i životinja, što se manifestira u povećanom broju oboljelih od malignih bolesti poput karcinoma. U početku skeptičan, odvjetnik se u konačnici ipak solidarizira sa zajednicom te odluči zastupati komunalne interese protiv gramzivih i profitom opsjednutih korporacija. Fabularna kombinatorika pritom naglasak stavlja na proces suđenja te sraz dviju suprotstavljenih strana, što prati gotovo natjecateljski rast napetosti. Priča je redovito temeljena na istinitom događaju, kako bi se podcrtala relevantnost i angažiranost projekta, a posrijedi su goruće teme koje su nekoć bile prikladnije televizijskom nego filmskom mediju.
Mutne vode (2019) nastavljaju se na navedene premise, iako u pojedinim aspektima čine zanimljiva odstupanja. Posrijedi je neobičan redateljski izlet Todda Haynesa u ponešto drugačiju vrstu projekta od onih u kakvim smo ga navikli gledati. Devedesetih godina prošloga stoljeća filmaš je bio jedna od uzdanica američkoga nezavisnoga filma te trenda New Queer Cinema, a problematika seksualnosti te identiteta provlačila se kroz njegov opus u rasponu od Poison (1991), preko Velvet Goldmine (1998) pa sve do Far from Heaven (2002) i Carol (2015). Daleko od raja ujedno je jedan od najfascinantnijih američkih filmova u posljednjih dvadesetak godina, u kojem Haynes vješto povezuje stilske, vizualne i narativne obrasce klasične, sirkovske melodrame sa suvremenim društvenim i kulturnim preokupacijama. Fascinacija pastišem te minucioznim vizualnim rekreiranjem artificijelnoga svijeta stare melodrame, kao i tretiranjem prošlosti kao promatračnice za sadašnjost, u spomenutom naslovu te Carol sada je zamijenjena recentnom društvenom i ekološkom problematikom. Pritom su redateljevi suradnici ostali isti: producentica Christine Vachon te direktor fotografije Edward Lachman (snimao je još jedan ekološki film – Erin Brokovich (2002) Stevena Soderbergha s Julijom Roberts u glavnoj ulozi).
Djelo je naravno temeljeno na istinitom događaju, koji je raščlanjen u članku The Lawyer Who Became DuPont's Worst Nightmare (2016) Nathaniela Richa, objavljenom u New York Timesu, a bavi se slučajem američke korporacije DuPont koja svoj poslovni uspjeh ponajviše duguje teflonskim tavama. U središte interesa javnosti došla je zbog kemijskoga spoja PFOA ili C8, koji je nakon 2013. uklonjen iz njihovih proizvoda. Ukratko, tvrtka je dugi niz desetljeća koristila spoj za koji su imali dokaze da je štetan po zdravlje ljudi i životinja te je svjesno trovala vlastite radnike kao i prostore oko svojih proizvodnih pogona, a pritom nije vodila brigu o adekvatnom zbrinjavanju toksičnog otpada. Na početku filma mirni obiteljski čovjek Rob Billot (Mark Ruffalo) postaje partner u uglednoj odvjetničkoj tvrtki u Ohiju koja zastupa velike korporacije, čime se njegov američki san ostvaruje. Nedugo nakon toga kontaktira ga susjed njegove bake iz provincijskoga grada Parkersburg u Zapadnoj Virginiji s tvrdnjom da životinje na njegovoj farmi ugibaju zbog toksičnog otpada iz obližnje DuPontove tvornice. Isprva Billot odbija slučaj jer nije u rangu prava kojim se bavi, no kad se uvjeri da se u gradiću, koji ovisi o korporaciji zbog radnih mjesta te financijskih donacija lokalnoj zajednici, zaista događaju neobični slučajevi, počinje kopati po DuPontovoj prošlosti.
Kao što se može primijetiti, premisa je gotovo istovjetna onoj iz A Civil Action te sličnih ostvarenja, pa se otvara pitanje po čemu se Mutne vode razlikuju u moru sličnih ostvarenja. Haynes ne uspijeva sasvim izbjeći patos, napose u naglašavanju ideala glavnoga lika, kojega vrlo dobro tumači Mark Ruffalo, te kroz pojedine patetične izljeve i tirade - kao u trenutku kada voditelj odvjetničke tvrtke Tom Terp (Tim Robbins) partnerima objašnjava razloge zašto se treba boriti protiv DuPonta te na koji je način ta korporacija okaljala američka uvjerenja. Djelo se ujedno ne odmiče daleko od konvencionalne dijade mali ljudi–zle korporacije, iako britko pokazuje na koje je načine moguće manipulirati zakonima te znanstvenom zajednicom ako imate dovoljno kapitala da štitite financijske vlastite interese. Mutne vode nisu nam ništa novoga rekle o korporativnom zlu, ali su poticajno podcrtale razmjene čovjekove izloženosti štetnim supstancama zbog nedorečenih zakona kojima je lako manipulirati ili zakona koji su skrojeni da bi upravo podilazili koncernima.
Haynes vješto izbjegava zamku sudske konvencionalnosti, pa mu se ostvarenje nikada ne promiče u sudsku dramu. Sudski aspekti priče tek su uzgred prikazani, a umjesto toga koristi tehniku neizravne akcije jer o spomenutim događajima saznajemo posredno. Time djelo vješto naglasak stavlja na portretiranje glavnoga protagonista te njegovu opsesiju, koja dovodi do ugroze karijere, obitelji pa i vlastitoga zdravlja. Billot, kada se pobliže sagleda, nije daleko od Haynesovih autsajdera, ovoga puta zbog porijekla i klase, pa se na njega gleda kao na američkog seljačinu kojem su unatoč trudu i sposobnosti, eto, učinili uslugu te ga primili u elitno odvjetničko društvo. Njegova borba protiv korporativnog establišmenta ima u sebi nešto od pobune protiv ovih klasnih predrasuda na koje se nadovezuju rodne i rasne. Korporativno okruženje izrazito je bijelo i muško, a Afroamerikanci svedeni su na poslugu. Terp na prijemu ignorira Sarah (Anne Hathaway) kao dosadnu i neambicioznu kućanicu te u njegovoj firmi niti jedna partnerica nije žena. Nažalost, za razliku od Billota, lik supruge mu Sarah odveć je konvencionalan i papirnat u njezinoj požrtvovnosti kršćanski revne kućanice, što s obzirom na Haynesa zaista iznenađuje.
Redatelj je najviše pomoći imao upravo od direktora fotografije Ewarda Lachmana, napose u sugestivnom dočaravanju atmosfere, podjednako u poslovnim okruženjima te provincijskim eksterijerima. Sivilo i zagasiti tonovi koji prevladavaju u parkersburškim scenama ne samo da upućuju na kvalitetu života, nego i tretman tamošnjega stanovništva iz rakursa financijskog establišmenta.
Mutne vode narativno su konvencionalno no ponešto neizbalansirano postavljene, ponajviše u posljednjoj trećini, kada je naglasak stavljen na čekanje i protok vremena a umanjena je dramska radnja, što uvjetuje oscilacije u tempu. S obzirom na problematiku te poveći vremenski opseg radnje, ostaje dojam da bi za materijal bio prikladniji format televizijske miniserije. Posrijedi je solidno ostvarenje, mali kreativni predah za redatelja koji može ponuditi mnogo više.© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. lipnja 2020.
