Sklad planine i čovjeka

Hrvatska nijemofilmska baština - Kako se nekad planinarilo: Velebit, red. Kamilo Brössler, Mladost, zdravlje, radost, red. Živko Prebeg

• 
  
  U doba dok je još svijet bio mlad, gotovo nepojmljivo u današnje vrijeme sve većeg i učestalijeg gubljenja povjerenja u profitom injektirane, podmazane i uhodane industrije, pa tako i farmaceutsku (globalistički paradigmatskog pantokratskog subliminalnog manipuliranja, programiranja, iskorištavanja i kontrole, konspirativne socijalne tavistock-psihologizacije), postojala je Škola narodnog zdravlja – mjesto brižne etičnosti i humanizma, iskreno plemenitih namjera liječenja, spašavanja života, higijenskog prosvjećenja - i to onog zdravstveno masovnog.
  
  Osnovana 1927, poznata po prepoznatljivo specificiranoj filmskoj proizvodnji - onoj namjenskog (didaktičnoga) filma, njihovom svekolikom kvantitetom postavši predvodnicom na polju takovrsne filmske edukacije, Škola narodnog zdravlja djelovala je poput svojevrsne medijevalne biblije pauperum, projekcijskom slikom (ali i predavanjima) prilazeći (mahom neukom) puku na najraznovrsnijim i najneočekivanijim lokacijama. Među tu nijemu a opet itekako rječitu obrazovnu filmsku literaturu, spadaju i na 13. Pssst! Festivalu nijemog filma prikazani srednje i kratkometražni dokumentarni filmovi o planinama i planinarenju, kao zdravlju pobočnoj i dobrodošloj aktivnosti – Velebit Kamila Brösslera (1932) i Mladost, zdravlje, radost Živka Prebega (1938), također nastali pod okriljem ŠNZ-a, kao neki od najstarijih hrvatskih filmskih zapisa na spomenutu temu.
  
  Iako inicijalno pokreću pitanje zdravlja kao općeg cilja – u ovom slučaju onog postignutog kretanjem po prirodi, oba naslova (nehotično) interferiraju sa znanstvenim planinarstvom i putopisnim narodoznanstvom - etnološkim, kulturalno-antropološko-sociološkim elementima narodnog, tradicionalnog, skromnog ruralnog načina života i običaja. Matični podi i nadgorski čobanski stanovi na izdigu, pojate i torovi, morfološki oblici vrtača, škrapa, sige u Manitoj peći, plesovi i pjesme, ljudska lica, ljepote velebitske ispašne flore i suživotnih cikličkih ritmova prirode i sezonalnih migracija samo su neki od raznovrsnih motiva zabilježenih na filmskim trakama Brösslera i Prebega kamerom Aleksandra Gerasimova, mahom realizirani u laganom i vedrom tonu, uglavnom očitovanom u humorno-opservativnim međunapisima.
  
  
  
  Time ujedno evociraju ne samo onodobni zlatnodopski bergfilm, nego prije svega kalokagatijski romantizirani pastoralno-arkadijski sklad planine i čovjeka, planinu kao locus amoenus djetinjeg puriliteta i danas, još više nego inače, kao mjesto poetično-meditativnog ekskursa od civilizacijsko-urbanih anksioznosti i onečišćenja. Planina tako ostaje stalnom referentnom točkom i simbolom transcendentalnog postignuća činom samospoznajnog penjanja i interiorizacijskog oduhovljenja te upravo nedavno dovršen projekt obnove pastirskih stanova na Velebitu ponovno poziva – baš kao i onomad Brössler i Prebeg,  kako na očuvanje psihičkog i fizičkog zdravlja pojedinca, jednako tako i na očuvanje biološko-kulturalne krajobrazne raznolikosti i baštine.

  Napomena: Priložene fotografije nisu preuzete iz filmova o kojima se govori u tekstu već su dio arhivske građe prikaza planinskih pastirskih stanova.
  
  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 17. lipnja 2020.

Piše:

Katarina
Marić