Borba protiv mizoginije i predrasuda
Lost Girls, 2020., red. Liz Garbus
-
Jedan od doprinosa bogatoj američkoj tradiciji serijskih ubojica takozvani je serijski ubojica s Long Islanda, čiji je identitet do danas ostao neotkriven. Smatra se da je tijekom dvadesetak godina ubio između deset i šesnaest žena, od kojih su većinom posrijedi bile prostitutke koje su opsluživale bogatu klijentelu specifičnih seksualnih ukusa i prohtjeva. Zašto je slučaj, oko kojega su se ispreplele brojne teorije, ostao nerazriješen, kompleksno je pitanje u koje ovdje nećemo ulaziti. Kako je većina slavnih serijskih slučajeva dobila svoje filmske ili televizijske ekranizacije, a devedesete godine prošloga stoljeća gotovo su fetišistički bile posvećene štancanju filmova s razmatranim tipom negativaca, neosporno je da ovakav tip narativa ima veliki komercijalni potencijal.
U manjem broju slučajeva poslužili su i kao britki komentar na američku kulturu i njezine procese. Serijske ubojice možda nisu autohtoni američki proizvod, ali svakako su jedan od najukorijenjenijih i najprepoznatljivijih. Tamošnje su producentske kuće dosta brzo reagirale na priču s Long Islanda, što je posljedično dovelo do ostvarenja Lost Girls (2019), koje potpisuje redateljica Liz Garbus, inače poznatija po radu na nizu zapaženih dokumentaraca poput What Happened, Miss Simome, Farm: Angola, Ghosts of Abu Ghraib, u kojima razmatra odnos ženskih subjekata i nasilja, pa igranofilmski uradak predstavlja logičan nastavak njezinih autorskih preokupacija.
Ostvarenje je imalo premijeru na festivalu nezavisnoga filma u Sundanceu ove godine, gdje je izazvalo pozitivne reakcije kritike i publike, a za svjetsku distribuciju otkupila ga je streaming kompanija Netflix. U Lost Girls ne trebate očekivati standardni who-done-it jer je priča o serijskom ubojici tek okvir na temelju kojega se ne razvija kriminalistički zaplet, čiji je cilj razotkrivanje identiteta prijestupnika te njegovo privođenje pravdi.
Redateljicu također ne zanima rekonstrukcija cjelokupnoga konteksta, pa brojna pitanja ostaju neodgovorena. Njezin je pristup izrazito koncentriran, pa pažnju usmjerava na jedan specifičan događaj iz cijeloga slučaja. Vezan je uz nestanak Shannan Gilbert, koja se nije pojavila na dogovorenoj večeri u kući svoje majke Mari Gilbert. Kada potonja napokon uspije uvjeriti policiju da je riječ o nestanku, potraga za djevojkom rezultira otkrićem niza drugih leševa i tjelesnih ostataka te posljedično činjenicu da je riječ o serijskim ubojstvima. Djelo prati nastojanje Mari (Amy Ryan) da primora policiju da se aktivnije uključi u potragu za Shannan, tako što uključuje u djelovanje medije te rođakinje ostalih žrtava ne bi li vršili građanski pritisak.
Priča je temeljena na dvjema dimenzijama. Prva je usredotočena na turbulentan odnos protagonistice i policije, koji je inkarnirana u detektivu Richardu Dormeru (Gabriel Byrne). Njega je zadesila nesreća da dobije kompleksan i škakljiv slučaj pred umirovljenje. Policija dosta površno obavlja zadatke, a slučaj Shannan tretira se kao nepovezan s ostalim ubojstvima, što izaziva Marino negodovanje. Garbus u odnosu majke i policajca osobito zanima sistemska mizoginija i predrasude muškaraca-detektiva.
Druga je vezana uz odnos majke i njezinih dviju kćeri – Sherre (Thomasin McKenzie) i Sarre (Oona Laurence), kako međusoban tako i s majkama te sestrama ostalih žrtvi, s kojima ih povezuje složen proces žalovanja. S obzirom na to da se nastoje osvijetliti različiti aspekti, priča na trenutke ostavlja dojam neizbalansiranosti i nekoherentnosti. Garbus i scenarist Michael Werwie kao da imaju dvojbe koje ne znaju kako razriješiti.
Policijsko-istražni aspekt i njegovi propusti čas su u prvom planu, a potom je intimno suočavanje s gubitkom. Zatim je naznačena pozadinska priča majke i njezin davan odnos prema kćeri da bi kasnije pao u drugi plan. S obzirom na utemeljenost na istinitoj priči, što je omiljen narativ staromodnih televizijskih produkcija, sporadično iz cjeline probija određena doza televizičnosti. Stječe se dojam da su likovi i problematike više skicirani no što su odista razrađeni. Aspekt povezivanja Mari i ostalih žena također djelo katkada dovodi na rub sentimentalnosti.
Unatoč evidentnim nedostacima, redateljica i direktor fotografije Igor Martinović uvjerljivo dočaravaju način kako se svijet junakinje iznenada pretvorio u kaos. Socijalni kontekst i natezanje s birokracijom ocrtani su tonovima – sivima i zagasito plavima, kao i specifičnim atmosferskim prilikama, što daje turobno, depresivno ozračje. Treba istaknuti i veliki glumački trud Amy Ryan (Birdman, Gone Baby Gone) koja je vrlo energično utjelovila Mari Gilbert koja ne posustaje od svoga nauma.
Osobit aspekt ostvarenja predstavlja perspektiva iz koje autorica razmatra slučaj, što nije čest slučaj u ovakvom tipu priča. Naglasak nije na javnoj ili službenoj domeni nego na osobnoj i privatnoj, iz rakursa uže obitelji žrtava te načina kako se nose s gubitkom i medijskim interesima. Garbus pritom akcentira žensku perspektivu. Muškarci su ili ignorantni, često mizogino nastrojeni policajci, zatim nasilnici te potencijalni ubojice, a očevi su sasvim neprisutni. Žrtve su u medijskom diskursu svedene na puke prostitutke, a tako ih tretira i policija. Majke i sestre zalažu se da se žrtvama da određeni dignitet, jer one su nečije sestre i kćeri, te stoga što ih je sustav zanemario i zaboravio.© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. ožujka 2020.
