Želja za boljim svijetom
Zagreb Film Festival: Teško je biti fin i Moj Marlon i Brando
-
Nakon Ljeta u zlatnoj dolini (2003), mnogi su hvalili Srđana Vuletića. Neki su mu proricali čak i status jednog od najvećih europskih redatelja u njegovom naraštaju. Iako zasigurno pretjerane, ove su pohvale ipak prepoznale redatelja koji znade napraviti zanimljiv film. Dobar i u postavu i u izvedbi.
Drugi Vuletićev film Teško je biti fin (2007) opet je naišao na pozitivne komentare. Zanimljiv, zabavan i... ono ljudski pošten. Ipak, što se postava i izvedbe tiče, recepcija i nije bila baš jednoznačna. Dok su ga jedni hvalili, drugi su mu zamjerali neuvjerljivost i stereotipnost. I doista, u pravu su bili i jedni i drugi! Filmska pripovijest o sarajevskom taksisti »u ranim četrdesetim, koji još nikad nije kupio ženi cvijeće«, traži blagonaklonog gledatelja. Potpisnik ovih redaka to svakako jest. Zašto?
Svakako i ponajprije stoga što se dotični uživio u žanrovske postavke filma. Toliko puta viđena storija o momku koji se želi popraviti i okrenuti novu stranicu u životu izvedena je uz duhovitost i ljudsku poruku. Već sama autorska ideja da bi svijet bio bolji s problemom manje negoli s problemom više, zavodljiva je. Protagonist Fudo (Saša Petrović) po naravi je žanrovskog postava u kriminalnom miljeu. Za lokalne mafijaše i ratne profitere obavlja prljave poslove. No kada mu jednog dana razbiju taksi, odlučuje nešto promijeniti. Bojeći se da ne izgubi suprugu Azru (Daria Lorenci) i sinčića, posuđuje novac i kupuje novi auto. Ali, onaj kojemu ostaje dužnik lokalni je diler Sejo (Emir Hadžihafizbegović). Po prirodi stvari, Fudi je nemoguće izaći iz miljea u kojemu je dosada živio. Ipak, da i to kažem, u sasvim neuvjerljivom prevratu (!) njemu to uspijeva. Ovako rečeno, čini se da Vuletić nije bio baš sugestivan glede realističnosti svoje priče.
I nije! Film mu upravo vrvi toliko već viđenim i poznatim, stereotipnim situacijama. Primjerice, motiv ne isplati se biti pošten i profitiraju samo političari i kriminalci, dok pošten svijet jedva preživljava, dobrano je narativno potrošen. Najmanje se uvjerljivim čini postupak supruge koja se, navodno iz ljubavi prema mužu (!), podaje drugim muškarcima. Kriminalni je milje, nadalje, šabloniziran sterotipnim karakterizacijma, kao i tzv. poznatim bosanskim humorom. Patetična, pak, sekvenca Fudina bacanja djeteta na mjesecu, evocira poznatu bosansku sevdalinku o Muji koji kuje konja!No ako stvar okrenemo u pravcu ironije, ovi se stereotipi i šablone ne čine tako pogubnim za ukupni dojam filma. Čini se da je osebujna autorska poruka skrivena upravo u sekvenci Fudina prvog kupovanja cvijeća. Uzimajući buket, on i ne zna da je uzeo plastično cvijeće. No, prodavačica mu tada kazuje da su stvari upravo onakve kakvima se čine. Nije važno kakve su zapravo! Ako umjetni buket djeluje ljepše, zašto njime ne uljepšati svoj životni prostor?
Gradeći priču na ovoj premisi, Vuletić nije pogriješio. U filmu prepunom žanrovskih obrazaca, ostvario je gotovo utopijsku nadu u mogućnost promjene. Što se nemogućnijim čine prikazane narativne situacije, to je njihova nužnost u samozadanim filmskim koordinatama neupitnija!
Vuletić nije snimio epohalan film. Nije snimio niti djelo koje će fascinirati detaljima koji se urezuju u pamćenje. Njegov je film dejà vu travestija! Ipak, Teško je biti fin imat će svoju publiku. Svojom utopijskom porukom ne smije se zaobići, jer: koliko nam je još preostalo od nade i želje za boljim svijetom?
Gitmek: My Marlon & Brando (2008), igrani je prvijenac turskog redatelja Huseyina Karabeya. I koliko je Vuletić svoj film konstruirao žanrovski, toliko je Moj Marlon i Brando svojevrsni cinema verité. Naime, radi se o stvarnim ljudima i njihovoj istinitoj priči. Turska glumica Ayça (Ayça Damgaci) zaljubi se na snimanju filma u iračkog glumca Hama Alija (Hama Ali Kahn). No, okolnosti ih razdvajaju. Ayça se vraća u Istanbul, dok Kurd Hama Ali ostaje zarobljen na sjeveru Iraka početkom američke invazije. Razdvojenost nakon zaljubljivanja pojačava čežnju. Upravo je čežnja ključni moment ovoga filma.
Komunikacija između Ayçe i Hame Alija, u nemogućnosti fizičkog kontakta, odvija se putem tehnoloških proteza. Naime, Ayça svog dragog stalno zove mobitelom, dok joj on šalje video-pisma na kasetama. Nije li to znakovito?
U svijetu u kojem se generička bit čovjeka – tj. komunikacija i govor – odvaja u autonomnu sferu, ljude razdvaja ono što ih povezuje. Ono što priječi komunikaciju sama je komunikativnost! Na razini metafore odnošenja u suvremenom svijetu, Karabey je napravio simbolički značajan film. Ipak, njegova je pripovijest o čežnji ostala filmski teško prihvatljivom. Kao da je ostala u gore spomenutom paradoksu. Naime, teško komunicira s kino gledateljem!
Opori redateljski stil lavira između dokumentarnosti i igrane fakture. No, nije postignuta ravnoteža koji bi filmu podarila dinamiku. Likovi, kao u nekoj brehtijanskoj dramaturgiji, deklamatorno sebe sagledavaju u ulozi otjelovljenja stanovitih ideja. Sama ideja, na neki način, potisnula je filmičnost. Umjetno je prekrila stvarnost! U razvijanju osnovne teme filma – naime, čežnje! – Karabey je zanemario karakterizaciju.
S druge strane, likovi u filmu ostaju vinjetama jednog ratom fragmentirana svijeta. Turska, Iran, Irak, Kurdistan... Ovi toponimi bude tek suosjećanje nad očajem. Prizori istanbulske vreve jednako su otuđeni kao i prijeteće planine Kurdistana. Da i ne govorimo o trošnim interijerima i jednako istrošenim ljudima! Bijeda je to koja kao loša savjest lebdi nad ozračjem ovog filma.
Nesumnjivo poticajna poetska strana filma, ipak, ostala je nedorečenom. Ayçin put ususret svojem voljenom, ne nudi katarzu. Nagli završetak filma, s pucnjem prekinutim video zapisom, pak, ostavlja nas zateknutima. Što nakon čežnje? Karabey je na trenutke pokazao da se radi o filmašu sa stanovitim potencijalom. Moj Marlon i Brando ostaje tek skicom za neka filmski uvjerljivija ostvarenja.
© Marijan Krivak, KULISA.eu, 22. listopada 2008.
