Apsurd i besmisao ratovanja
1917, 2019., red. Sam Mendes
-
Problem s mainstream filmovima koji se bave ratnom problematikom, napose Prvim i Drugim svjetskim ratom, jest to što u ratnoj klaonici ipak nastoje pronaći nešto plemenito te su pretjerano skloni patetici. Ogledni primjer je precijenjeno Spašavanje vojnika Ryana (1998) Stevena Spielberga. Svjetski ratovi ujedno su nepresušno vrelo priča koje filmska industrija s vremena na vrijeme ponovno otkriva, pa je 1917 nastala na tragu uspjeha vrlo dobroga Dunkirka (2017) Christophera Nolana. Potonji je autor uspio suspregnuti svoju narativnu prerazbarušenost te oblikovao djelo koje se bavi psihološkom dimenzijom i iščekivanjem spašavanja u neprijateljskom okruženju da pritom neprijatelji uopće ne predstavljaju predmet interesa. Nolan cjelinu lišava prepoznatljivih junaka pa time i heroizma, a naglasak stavlja na grupno iskustvo, bez dociranja bljutavim didakticizmom. Izbjegavajući vremensko određivanje priče, očekuje da gledatelj ima određeno povijesno predznanje. Odjek ovakvih postupaka možemo uočiti i u ostvarenju Sama Mendesa, a redatelj se nakon izleta u rajon filmskih spektakala s franšizom o Jamesu Bondu (Skyfall, 2012; Spectre, 2015) odlučio vratiti nešto osobnijim preokupacijama i projektima.
Priča se otvara in medias res u travnju 1917. godine na zapadnom frontu. Upoznaje nas s dvojicom protagonista – kaplarima, dakle nositeljima najnižeg dočasničkog vojnog čina ili jednostavno – topovskim mesom, Williamom Schofieldom (George MacKay) i Tomom Blakeom (Dean-Charles Chapman). Sudbina im je jurišati na neprijateljske položaje kada za to dođu vrijeme i naredbe. U uvodnoj sceni hodaju, očito su se uputili nekamo, a uskoro iz dijaloga saznajemo da idu na sastanak s generalom Erinmoreom (Colin Firth). Kratka šetnja po liniji obrane služi za brzo upoznavanje protagonista, skiciranje njihovih karaktera, kao i kontekstualizaciju radnje. Mimo toga Mendes, koji je uz Krysty Wilson-Cairns i koscenarist, radnju tek okvirno smješta u vrijeme i prostor te ga ne zanima dijeljenje povijesnih lekcija. Slično Nolanovu naslovu, očekuje se određeno predznanje iz povijesti. Odbijanje konkretnije kontekstualizacije ujedno ima dodatnu funkciju jer nije posrijedi film o dobivenim i izgubljenim bitkama i tijeku jednoga rata, kao niti djelo o odnosu pobjednika i poraženih te suprotstavljenih strana. U ostvarenju se tako ne javlja niti jedan istaknutiji lik Nijemca, nego su svedeni na amorfnu masu i na njih se jednostavno referira na temelju nacionalne etikete.Will i Tom uskoro saznaju da u nekoliko sati trebaju propješačiti šesnaest kilometara kroz ničiju zemlju nakon što su se neprijatelji povukli. Zadatak im je pukovniku MacKenzieju (Benedict Cumberbatch) na prvoj liniji obrane, koji ubrzo namjerava napasti Nijemce, predati poruku da hitno obustavi vojnu operaciju jer je posrijedi zamka. Pritom je misija vrlo opasna, jer zaostali neprijatelji i dalje predstavljaju prijetnju.
Mendes se vrlo perfidno koristi staromodnim obrascem romanse. Dvoje čestitih junaka, kojima život tek predstoji, kreću u potragu koja treba dovesti do ispunjenja želje – cilja, odnosno prenošenja poruke koja će spriječiti pokolj 1600 ljudi. Pritom susreću različite pomagače (pripadnike britanske vojske, francusko pučanstvo) i odmagače (neprijateljske vojnike). Radnja filma u cijelosti otpada na nastojanje da dostignu cilj, što ih uvlači u niz pustolovina i po život opasnih situacija, u kojima trebaju pobijediti strah i nesigurnost te vlastitom spretnošću i domišljatošću uspjeti. Naoko to djeluje kao narativ o stjecanju iskustva i odrastanju te potvrđivanju statusa junaka, na što može navesti i naivnost te neiskustvo protagonista koje vrlo dobro tumače George MacKay i Dean-Charles Chapman. Djelo ipak skreće na neke sasvim druge kolosijeke.Kolikogod protagonisti imali plemenite ciljeve, otpočetka su suočeni s brojnim sumnjama. Will smatra da je poduhvat jednak samoubojstvu, a Tom nije vođen racionalnim nego emocionalnim razlozima: između spomenutih 1600 vojnika nalazi se i njegov brat. Iako 1917 nesumnjivo govori o malim junaštvima te nije lišena patosa, napose u završnici prilikom Willova susreta s Tomovim bratom, Mendes suvereno uspijeva izbjeći bljutavi patriotizam te nepotrebnu emocionalnost. Posrijedi je ostvarenje koje progovara o apsurdu i besmislu ratovanja, pa je takva i Tomova smrt. Dvojica mladića svugdje svjedoče uništenju i opustošenju dok je svijet oko njih sasvim ravnodušan. Postapokaliptičnu i zlokobnu pustoš nekadašnje prve linije zamjenjuju nepregledna, zelena polja, no i njihova praznina djeluje zastrašujuće te dodatno naglašava da su protagonisti prepušteni sebi. Priroda i njezina mirnoća, često u smirujućim bojama, u raskoraku je s naravi i brutalnošću samoga rata. Inače, katkad prenaglašena izvandijegetska glazba u tim je prizorima prigušena i jednostavna da bi zbivanjima pridala jeziv prizvuk.
Cijeli kompleks ratovanja ponajbolje je dočaran noćnom sekvencom u uništenom francuskom gradiću, čija je paklenost i apokaliptičnost odlično dočarana prigušenim osvjetljenjem te poigravanjem sjena i obrisa. Na takvom mjestu brutalnost rata biva kontrapunktirana humanošću i empatijom u susretu s francuskom ženom. Apsurd je dodatno podcrtan upravo u završnici, kada MacKenzie izjavljuje da je napad možda sada otkazan, no uskoro će doći drugačija zapovijed jer se one u ratu ionako samo izmjenjuju, čime izražava sumnju u svrhovitost djelovanja protagonista te njihovu žrtvu.Cjelina je osmišljena tako da odaje dojam da je snimljena u jednom kadru te su rezovi vješto skriveni, zbog čega se vrlo pedantno pazilo na kontinuitet, napose osvjetljenja, jer je veći dio filma sniman na lokacijama. Reći ćete da je riječ o ne osobito originalnom rješenju, kao što niti misija protagonista ne predstavlja novitet u kontekstu ratnoga žanra, no dinamična kamera u 1917 efektno je i funkcionalno iskorištena. Dobiva se dojam kontinuiteta i trajanja hoda protagonista kao i ograničenoga vremena koje imaju, čime se postiže napetost i emocionalni učinak. Dojam žurbe i opasnosti osobito je naglašen činjenicom da kamera neprestano prati protagoniste u njihovim nastojanjima te ih ne pušta iz vida. U kompoziciji kadrova pazilo se na svaki detalj, tim više zbog dinamičnoga stanja kamere te činjenice da radnja brzo prolazi kroz različite tipove lokacija: rovove, podzemne bunkere, razrušena imanja i gradove, interijere kuća, šume i polja. Direktor fotografije Roger Deakins funkcionalno je koristio različita sredstva. Steadicam je omogućio veliku pokretnost, a da pritom kamerni pokreti djeluju glatko, što je pridonijelo dinamizmu i klaustrofobiji u ograničenim prostorima natrpanima ljudima, poput rovova. U većem dijelu filma korišten je Stabileye upravo radi pokretnosti te kamerni stabilizator Trinity.
1917 efektan je ratni film, tehnički vrlo dotjeran i pedantan, koji ne osobito originalnu priču nadomješta vještom izvedbom te problematiziranjem ideje o besmislu ratovanja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 4. veljače 2020.
