Vrhunski produciran televizijski proizvod
The Witcher, 2019., red. Lauren Schmidt
-
Nakon planetarnog uspjeha HBO-eve serije Igra prijestolja (Game of Thrones, 2011-2019, osam sezona) te u trenutku kada Amazon Studios snima serijaliziranu inačicu Tolkienova Gospodara prstenova, Netflix nikako nije mogao ostati po strani pa se odlučio uključiti u tržišnu utakmicu sa svojim konjem za utrku na području epske fantastike. Odabir je pao na Sagu o vješcu poljskog autora Andrzeja Sapkowskoga, koja se sastoji od četiriju romana, kojima su pridodane dvije zbirke pripovjedaka te samostalni roman. Prvotno su djela Sapkowskoga prošla nezapaženo i vjerojatno bi ostala na marginama popularne književnosti da prema njima nije napravljena uspješna i hvaljena igra, također naslovljena The Witcher. Nakon njezina globalnog uspjeha romani su se počeli prevoditi na razne jezike, pa tako i engleski, te su stekli status svjetskoga bestselera. Da priča nije imala određeni kulturni kapital temeljen na uspjehu igre, Netflixu romani vjerojatno ne bi bili toliko zanimljivi. Pošto je Igra prijestolja završila, na tržištu je prije premijere Gospodara prstenova ostao prazan prostor, koji je brže-bolje trebalo valjano iskoristiti.
Kada govorimo o serijaliziranim romanima i podžanru epske fantastike, jedno često ide s drugim jer je podžanr temeljen na pripovijedaju dugih i složenih priča koje su mahom smještene u imaginarna, mitska vremena i prostore te često uključuje ratove i borbe oko teritorija među etički suprotstavljenim stranama. Posrijedi su narativi koji počivaju na strategijama romanse pa prate potragu protagonista/protagonisticu u kojoj su im se ispriječile brojne prepreke, a pritom se javljaju pomagači i odmagači, dok likovi na kraju uspijevaju u svom naumu ili posrnu. Protagonisti nemaju kompleksniju psihološku razradu, a često se javljaju neobični, senzacionalni ili nadnaravni događaji. Stilski su ova djela jednostavno pisana te narativno uobličena da bi bila prijemčiva prosječnom konzumentu. Navedeno se može primijeniti i na djelo Sapkowskoga, koje je nadahnuto slavenskom mitologijom.Ovakvom obliku serijaliziranih priča najbolje odgovaraju upravo serijalizirani dramski televizijski formati jer omogućuju dovoljno vremena i prostora za složeno sageskno oblikovanje, koje uključuje niz isprepletenih fabularnih linija, ansambl likova te razvedenu spacijalost, a katkad i međuodnos više vremenskih razina. Adaptacije u filmski medij iziskuju skraćivanje predložaka, pa posljedično i njihovo pojednostavljivanje kako bi se moglo zadovoljiti vrijeme trajanja koje će omogućiti gledatelju da ostane koncentriran na djelo u jednom neprekinutom gledanju. Oblik televizijske serije omogućuje segmentiranje radnje u manje cjeline te fabularne blokove, a dulje vrijeme trajanja može doprinijeti da se ideje, likovi i priče sustavnije razrade.
Pošto danas televizijske serije snimane za internetsku televiziju i streaming servise više nemaju pilot filmove koji trebaju testirati i zaintrigirati publiku, prevladava mišljenje da se cijela prva sezona može pojmiti kao svojevrsni pilot. Na linearnoj televiziji publiku je trebalo što prije zaintrigirati jer se morala opravdati cijena reklamnoga prostora privlačenjem širokoga spektra gledatelja. Internetska se televizija poput Netlixa ne financira reklamama pa može sporije raditi na zainteresiranosti publike. Treba nadodati i jednu bitnu razliku između filma i televizije. Prvi stvara napetost postepeno i gradirajuće s jednim vrhuncem smještenim pred kraj, dok televizijske serije imaju više manjih klimaksa. Spominjem navedeno jer logičnije postavljanje prijelomnih trenutaka u radnji kada ona nije prekidana reklamama, funkcioniranje sezone kao pilota, postepeno privlačenje publike može rezultirati sporim odvijanjem naracije te njezinom tromošću, a to se pokazuje kao osobit problem kod televizijskih adaptacija djela epske fantastike.Serije poput The Witchera imaju jedan problem. Gledatelj nužno ne mora pročitati književni predložak pa ga treba upoznati s kontekstom radnje, što znači da ne mogu početi in medias res kako to obično čine. Stoga prva sezona i ovdje otpada na upoznavanje s likovima, društvenim i političkim kontekstom, geografijom. Autori su nam trebali ocrtati sve osobine i zakonitosti imaginarnoga svijeta kako bi radnja uopće krenula. Kada dođete do kraja sezone, koja broji osam nastavaka, shvatite da priča, koja u središtu ima potragu glavnoga lika pa je temeljena na strategijama romanse, tek treba započeti u drugoj sezoni.
Kreatorica Lauren Schmidt Hissrich (The West Wing, Daredevil) vrlo smjelo uslojava radnju na nekoliko temporalnih razina koje teku paralelno. Osim narativne sadašnjosti, pratimo i događaje iz prošlosti koji imaju funkciju upoznati gledatelja s likovima i njihovim pozadinama, kao i društvenim i kulturnim kontekstom. Pritom izbjegava uporabu intertitlova, tipične konvencije televizijskih serija, koji zbog učestalih prostornih i vremenskih skokova, uslijed ograničenoga vremena trajanja pojedine epizode, imaju za gledatelja orijentacijsku ulogu pa olakšavaju praćenje. Kako suvremena kvalitetna televizija voli angažirane gledatelje, tako se oni trebaju više potruditi da bi narativne fragmente posložili u koherentnu cjelinu, a to im otežava činjenica da se starenje likova ne odražava na njihovu fizičkom izgledu. Narativna struktura, kao i vođenje naracije, u The Witcheru nije uvijek najspretnije izvedeno pa cjelini na trenutak nedostaje koherentnosti i kohezivnosti, kako na razini pojedinih epizoda tako i u okvirima sezone. Pojedine epizode, poput šeste, imaju previše praznoga hoda pa odveć usporavaju razvoj radnje cijele sezone. Rezultat je to nastojanja da se ponudi cjelovit portret svijeta u kojem likovi obitavaju, iako ne saznajemo odgovore na sva pitanja. Na stranu narativni nedostaci ili nespretnosti, The Witcher je vrhunski produciran televizijski proizvod na kojem se očito nije štedjelo, a evidentno je to u kostimografiji, scenografiji i specijalnim efektima. U skladu s današnjim obilježjima televizijskih serija, epizode djeluju filmično i sporadično spektakularno, s velikim naglaskom na realističnom insceniranju nasilnih prizora te upečatljivom orkestiriranju masovnih prizora i bitaka. Iako se Henry Cavill (Man of Steel, 2013) u početku činio sumnjivim odabirom za naslovni lik, treba priznati da se poprilično dobro uklopio te njegovo pasivno-agresivno tumačenje društvenog otpadnika koji je svugdje prisutan, ali nigdje ne pripada, zaista dobro funkcionira.
Kreatorica se također trudila da u likovima koliko-toliko pokuša izbjeći crno-bijelu karakterizaciju. Osobitu je pažnju posvetila profiliranju ženskih likova. Iako je naslovni karakter muškarac, protagonistice oko njega bitne su te suvremeno oblikovane, a odsutnost takvih likova često je bio nedostatak epske fantastike. Čarobnice Yennefer (Anya Chalotra), Triss (Anna Dhaffer), Tissaia (MyAnna Buring) i Frangilla (Mimi Ndiweni), princeza Ciri (Freya Allan), kraljica Calanthe (Jodhi May) predstavljaju protutežu patrijarhalno oblikovanom svijetu epske fantastike te neke od njih vješto propituju problamtiku genocida, autsajderstva te otpora muškoj, agresivnoj logici, pri čemu se osobito ističe lik Yennefer.The Witcher je vrlo solidno startao, pa je za očekivati da će naredne sezone pokazati određeni napredak.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 30. siječnja 2020.
