STUDIJE O HRVATSKOM FILMU

Petar Krelja, Do posljednjeg daha, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2019.

• Prije dvadesetak godina bila su daleko bolja vremena za film. Videoteke su bile brojne, a DVD je tek stidljivo dolazio. Kinematografska mreža bila je raširenija - kino dvorane bile su smještene po cijelome gradu, a ponuda filmova bila je veća i raznovrsnija; našlo bi se baš za svakoga ponešto.

  U isto su vrijeme vladale i bolje prilike za tiskane proizvode; novine, časopisi, stripovi i ostale tiskovine kupovale su se i čitale u većoj mjeri. Tamo gdje bi se prodavali tiskani proizvodi, nalazio bi se časopis Hollywood - jedan od najvažnijih izvora informacija iz svijeta filma. Redovno su u tom časopisu bili tekstovi Petra Krelje (1940.), autora mnogobrojnih filmova, eseja i filmskih kritika. Pomoću Kreljinih tekstova čitatelj bi filmove gledao drugim očima, iz drugog kuta, uviđao bi koje su prednosti ili mane analiziranih filmova; također, čitatelj je mogao postati spisatelj, naučiti kako konstruktivno sastaviti smislen tekst o filmu.

  Petar Krelja u svojim tekstovima iznosio bi vrijedne informacije o filmovima, a ne bi se libio iskazati ni osobno mišljenje koje nije uvijek bilo skroz pozitivno. Osim što barata golemom količinom znanja, Petar Krelja vrsni je stilist – njegovi su tekstovi lako prohodni i podjednako namijenjeni svima - i početnicima i iskusnijim poznavateljima sedme umjetnosti. Da Petar Krelja itekako poznaje hrvatsku kinematografiju, najbolje dokazuje njegova knjiga sabranih tekstova Do posljednjeg daha: hrvatski film – autori, djela, filmolozi (Hrvatski filmski savez, 2019.). Dobar dio tekstova prethodno je objavljen u časopisu Hrvatski filmski ljetopis, a ovako su skupljeni na jednome mjestu, što čitateljstvu olakšava istraživački posao.

  U prvom tekstu Filmovi u pulskom Vremeplovu Krelja objašnjava kako su tijekom Pulskog filmskog festivala prikazani restaurirani hrvatski filmovi iz 1960-ih i 1970-ih (Četvrti suputnik, Branko Bauer, 1967; Slučajni život, Ante Peterlić, 1969; Putovanje na mjesto nesreće, Zvonimir Berković, 1971; Kuća, Bogdan Žižić, 1975…), po čemu su ti filmovi izuzetni i specifični te što su redatelji stvorili prije ili nakon tih filmova, pod kojim su okolnostima stvarali. Drugim riječima, osim što piše o filmovima koji su činili program Vremeplova, Krelja analizira stvaralaštvo zastupljenih autora, u čemu mu pomaže vremenski odmak. Pojašnjava Krelja kako je ondašnja filmska kritika reagirala na filmove i zašto je dobro što su ti filmovi restaurirani. Budući da je bio voditelj tribina, Krelja iznosi detalje koji su manje poznati široj javnosti – primjerice, objašnjava kako su redatelji tijekom projekcije restauriranih verzija reagirali na svoje filmove.

  
  
  Izuzetno pohvalne retke napisao je Krelja o Babajinoj drami Breza – navodi po čemu je Breza sjajan, modernistički film koji i danas plijeni pažnju gledatelja na sadržajnoj i tehničkoj razini. Pohvalno se izrazio o stvaralaštvu Zvonimira Berkovića (1928-2009), a u centar svoje analize uvrstio je Berkovićev treći igrani film Ljubavna pisma s predumišljajem (1985.). Pohvale je zaslužio i Rudolf Sremec (1909-1999), majstor dokumentaristike, čiji se dokumentarni filmovi - Zelena ljubav (1967.) - još koriste u nastavi medijske kulture.

  Po čemu je specifičan Borivoj Dovniković Bordo (1930.), koja je vrijednost animiranoga filma Mali vlak (1959.) koji je nastao u suradnji s Dragutinom Vunakom (1925-2000.)? Po čemu je odličan Bordov autorski opus, koje se bezvremenske poruke kriju u animiranim filmovima koji se, poput Babajine drame Breza i Sremčeve Zelene ljubavi, također aktivno koriste u nastavi (Krek, Škola hodanja, Znatiželja…)? Krelja podrobno analizira Dovnikovićeva djela, a tvrdnje potkrjepljuje argumentima: „Rekao bih da mi je upravo Dovnikovićev opus, sa stanovišta autorove privrženosti određenom uvijek lako prepoznatljivom skupu stilskih odlika, čini visoko koherentnim. Obilježiše ga Disney, novinska karikatura i strip; na tim je temeljima razvio svoju modernu animacijsku poetiku, svoj svjetonazor. Zapravo, Bordo je – odrekavši se tolikih pogodnosti koje pruža taj prikazivački medij – znao magistralno potaknuti moć animacijskih silnica, koje – u prisnom dosluhu s lucidnim gegom i glazbeno-zvučnim sustavom – prožimaju protagonista i njegove oponente osobitom živošću i psihološkom uvjerljivošću, ne skrivajući pritom onu njihovu nacrtanost i visoko artističku provokativnost.“ (113.)
  
  
  
  Kako je protekla Kreljina suradnja s Nikolom Tanhoferom (1926-1998) saznajemo u tekstu Tanijeva lekcija, što je prvotno objavljen u monografiji Tanhofer (Hrvatski filmski savez, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Zagreb, 2016.). Tanhofer je snimio Kreljin dokumentarac Recital iz 1972. godine. Podrobno je Krelja pisao o dokumentarnim i igranim filmovima Zorana Tadića (1941-2007) i stvaralaštvu Miroslava Mikuljana (1943-2011), a sastavio je i prigodne retke o temeljitim filmolozima Anti Peterliću (poseban je naglasak stavljen na prvi filmski esej kojega je Peterlić 1961. godine objavio u publikaciji Filmska kultura) i Hrvoju Turkoviću, čiji su studiozni, znalački tekstovi značajno utjecali (i još utječu!) na brojne proučavatelje filma.

  
  
  Stilski izbrušeni, Kreljini su tekstovi zaokruženi i pregledni, nude stabilnu sliku kojom se zdušno promoviraju hrvatski autori i njihova vrijedna djela, čiji je vrijednosni kapacitet kod manje upućenih pojedinaca i manje cijenjen. U svojim uravnoteženim razmatranjima Krelja redovno otkriva nove detalje koji mlađim generacijama nisu poznati, pa gledatelj može dobiti želju za ponovnim gledanjem filmova, a ponavljanjem gradiva konstatirati kako Kreljina oštroumna obrazloženja nikako nisu bez pokrića.
  
  © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 16. prosinca 2019.

Piše:

Miroslav
Cmuk