Od sivila do neonskog blještavila

17. Zagrebački filmski festival, natjecateljski program: Ponovno s nama, 7. - 17. studenoga 2019.

• 
  
  Natjecateljski program Ponovno s nama Zagrebačkog filmskog festivala donio je najkvalitetnije filmove. Pet novih filmova autora čiji su prethodni filmovi prikazani na prijašnjim izdanjima ZFF-a, povezali su uglavnom europsku i latinoameričku kinematografiju, te kinematografiju SAD-a i Novog Zelanda, jer bez koprodukcija očito nema dobrih filmova. Žanrovski su od vrlo realistične drame (Mlijeko), satirične dramedije (Jojo Rabbit), preko egzistencijalističke drame (O beskraju) do drama s natruhama fantastičnog, distopijskog i znanstveno-fantastičnog (Božanska ljubav i Ema). Svi filmovi snimljeni su dobrom fotografijom u koloritu od sivila do neonskog blještavila u duginim bojama; najviše, naravno, u južnoameričkim filmovima. Ove je godine novost bila to što su o pobjedniku i dobitniku nagrade Zlatni bicikl odlučili gledatelji. Najvišu ocjenu, čak 4,82, dobio je sjajan film Jojo Rabbit novozelandskoga redatelja, scenarista i glumca Taike Waititija.

  Taika Waititi poznat je po neovisnim filmovima, začudnim i pomaknutim komedijama kojima se duhovito, ironično i sarkastično odnosi prema društvenim i životnim situacijama i problemima. Takav pristup ima i u najnovijemu filmu, koji je osim u Zagrebu i na drugim festivalima osvojio nagrade, i to baš najviše publike. Zahvaljujući Waititijevoj uspješnoj režiji američkoga hit-filma Thor: Ragnarok, uspio je angažirati popularne i dobre glumce u Joju Rabbitu, poput Scarlett Johansson, Sama Rockwella, Rebel Willson, mlade Thomasin McKenzie - poznate po izvrsnoj ulozi u filmu Ne ostavi traga, te odlične i simpatične dječake Romana Griffina Davisa u naslovnoj ulozi i Archieja Yatesa kao njegova prijatelja Yorkija, a Waititi je utjelovio Jojova izmišljena prijatelja Adolfa. Scenarij se temelji na romanu Christine Leunens.

  
  
  Iako ima vrlo ozbiljnu i važnu temu - odnos prema nacizmu i židovstvu, u dvije trećine filma pristupa joj komično i otkačeno kroz vizuru dječaka Joje i njegova izmišljena prijatelja Adolfa, karikiranjem i ismijavanjem Hitlera, kada se publika često smije, a stilski podsjeća na Wesa Andersona i njegov film Kraljevstvo izlazećeg mjeseca. Treći dio je drama, trenutak Jojova velikog osvješćivanja i učenja o tomu kakav je u bîti rat, nacizam, fašizam, odnos prema Židovima, te pogubnost nacionalizma. Radnja se zbiva potkraj Drugog svjetskog rata, a dramska potka stalno je prisutna. Jojova majka je članica otpora i na tavanu skriva židovsku djevojčicu Elsu. Njihov susret je presudan. Film prati odlična glazba Michaela Giacchina, vrlo je dinamičan, s dobrom kamerom i montažom, te veoma dobrom glumom. Produkcija je ostvarena između SAD-a, Novog Zelanda i Češke, gdje je snimljen, uz uporabu engleskog i njemačkog jezika. Jojo Rabbit uskoro dolazi i na redovit kino-program.

  Švedski kultni i osebujni sineast Roy Andersson predstavio se svojim novim autorskim ostvarenjem, dramom O beskraju (About Endlessness / Om det oändliga). Ostao je vjeran svojemu redateljskom rukopisu, zadržavajući prepoznatljivu poetiku i dajući još viši stupanj estetici i stilizaciji. Na Venecijanskom festivalu dobio je nagradu Srebrni lav za najbolju režiju, a Europska filmska akademija film je nagradila za najbolje vizualne efekte.

  Andersson je u više od desetak dugih statičnih kadrova smjestio po jednu priču o svojim junacima koji se kreću unutar njih, a povezao ih je labavo s pripovjedačem na početku i kraju filma. Njegovi su likovi usamljenici koji se pitaju o smislu života, smrti, onostranosti, vjeri i traže blisku dušu, pokazujući više ranjive negoli sretne životne situacije. Iako je okruženje uglavnom zimsko, sivo i snježno, upravo vizualni efekti daju fascinantnost i nadnaravna putovanja, povezujući zemlju i nebo, duše ovdje i ondje, te let iznad grada. Sve je prožeto melankoličnom glazbom koja pojačava dojam očajničkog traženja smisla u kraju i beskraju. Koproducenti filma su Njemačka i Norveška.

  Islandska kinematografija jako je dobra, a zahvaljujući Zagrebačkom filmskom festivalu gotovo svake godine imamo prigodu vidjeti njihov film. Sada je prikazan film Mlijeko (The County / Héraðið) redatelja i scenarista Grímura Hákonarsona, čiji je film Ovnovi bio 2015. godine na ZFF-u. Koproducenti su Danska, Njemačka i Francuska.

  
  
  I ovoga se puta autor bavi aktualnim problemima koje Island ima. Ta većinom ruralna zemlja veliku važnost posvećuje prirodi i životinjama, a sada su u središtu krave i mljekarska proizvodnja, točnije odnos mljekara i mljekarske zadruge kojoj pripadaju. Riječ je o vrlo oporoj i realističnoj drami, koja oslikava ne samo njihove predjele, zimski snježni ambijent, nego i teškoće zbog korupcije i korumpiranoga predsjednika zadruge, koji sve ucjenjuje i plaši. Tumači ga dobar glumac Sigurður Sigurjónsson, koga smo već gledali u nekoliko islandskih filmova. Oni koji u zadruzi znaju za taj problem, ne usude se usprotiviti ni riješiti ga. Nakon nerazjašnjene prometne nesreće u kojoj joj je muž poginuo, Inga (Arndís Hrönn Egilsdóttir) ostaje sama, jer djeca su odrasla i žive u gradu. Nastavlja odlučno rad u svojoj mljekari, ali i započinje sama bitku protiv korupcije u zadruzi, izložena mnogim podmetanjima, bez solidarnosti ostalih.

  Likovi su dobro profilirani. Drama je vrlo napeta, a ozbiljnost naglašava klasična glazba u pozadini. Film pokazuje kako, nažalost, zli moćnici mogu pobijediti, a mali čovjek može se spasiti samo ako ima neki svoj izlaz, daleko od nametnute, uništavajuće situacije. Bez toga propada, što ostavlja gledateljima gorak okus.

  
  
  Dva su južnoamerička filma vizualno vrlo zanimljiva, povremeno fascinantna u bogatom koloritu velikoga spektra boja, vatrometnih igara i čarolija svjetala, do neonskoga blještavila u duginim bojama. Neon je očito znak brazilskog redatelja i vizualnog umjetnika Gabriela Mascara, čiji je višestruko nagrađivani film Neonski bik prikazan na Zagrebačkom filmskom festivalu 2015. godine. Sada je Mascaro osmislio futurističku, distopijsku i alegorijsku sliku Brazila 2027. godine, dramu Božanska ljubav (Divino Amor), dakako s puno neonskoga svjetla svih boja i glazbe. Iako ideja i poruka filma nisu loši, loši su scenarij i dramaturgija. Ima dosta nabacanih pretpostavki tehnoloških inovacija i birokratskih pravila koje utječu na način života ljudi, premda je u tome ujedno i ironijsko-humorna kritika društva. Kroz film vodi pripovjedač, i to glas djeteta.

  
  
  Kako je u Brazilu ljudima vrlo važna vjera i religija, Gabriel Mascaro pretpostavlja u kakav će se oblik duhovnosti pretvoriti i što će tada njima u teoriji i praksi značiti božanska ljubav. U sekvencama ekstatičnoga slavljenja, pjevanja i očekivanja Mesije, prepunih žarkih boja, osnovno će se zaboraviti. U slijedu života glavnih protagonista Joane i Danila mnogo toga će se nenadano promijeniti, što neće razumjeti. No ono što film poručuje jest da unatoč tomu što ljudi misle da vjeruju, ostali su isti i nisu sposobni svi, ni kao prije dvije tisuće godina, prepoznati Mesiju. Film je nastao u koprodukciji s Čileom i Urugvajem, ali i s Danskom, Norveškom i Švedskom.

  
  
  Čileanski film Ema, jednog od najboljih čileanskih redatelja Pabla Larraína, nije na razini prijašnjih njegovih filmova - znatno je slabiji uradak. Ponajprije je problematičan scenarij dvojice scenarista Gillerma Calderóna i Alejandra Morena, zatim dramaturgija i karakterizacija glavnoga lika, neuravnotežene plesačice Eme, u tumačenju Mariane DiGirolamo. U filmu je i čest Larraínov glumac Gael García Bernal, u ulozi koreografa i njezina muža Gastóna, suzdržan ali solidan. Naravno, imaju bračnih problema, a Ema sve pokušava riješiti plesom ili bijegom u ples. I kad se pojavi ples na filmskome platnu, sve biva bolje, jer je vrijednost filma u fascinantnoj, očaravajućoj i čak umjetničkoj vizualnosti, u kojoj dominiraju boje, pokret i glazba. A glazbu je skladao Nicolas Jarr, kao i za film Dheepan, dok je vrstan snimatelj, direktor fotografije Sergio Amstrong, čest Larraínov suradnik. Dakle, sve ostaje samo na površini, na pogledu, dubinu ne treba ni tražiti.

  © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 10. prosinca 2019.

Piše:

Marijana
Jakovljević