Izvrstan dokumentarni program

26. Međunarodni filmski festival u Minsku, Listapad, 1. - 8. studenog 2019.

• 
  
  Kao jedan od najvećih jesenskih festivala u Istočnoj Europi, Listapad International Film Festival u Minsku, čini se, pomalo je zapostavljen od strane gledatelja i profesionalne publike iako nudi opsežan program u raznim sekcijama i obiluje projekcijama. Vjerojatno zbog lokacije ne dobiva dovoljno prostora u medijskim izvještajima i ne privlači filmske znalce. Razlog se čini očiglednim: Bjelorusiju se ipak još uvijek doživljava kao politički opresivnu zemlju smještenu na sjevernom dijelu kontinenta, koja se više oslanja na svog istočnog susjeda Rusiju nego na Istočnu Europu, a na raskrižju dviju civilizacija ima težak zadatak pomiriti oboje. U tom smislu, kao i zbog činjenice da je do tamo skupo doći te zbog široko rasprostranjene ideje da Minsk nije turističko odredište (što je doista točno), Listapad kao jedan od najstarijih i najvažnijih kulturnih događaja u Bjelorusiji ostaje usredotočen na lokalnu publiku, što je šteta jer program pruža više svim ljubiteljima filma. Iako je Listapad važan nacionalni, ali ne uistinu i međunarodni događaj, gledatelj može pronaći solidan niz filmova prikazanih u raznim kategorijama, a mogla bi ga iznenaditi i gostoljubiva, izvrsna i gotovo besprijekorna organizacija, koju je teško doživjeti čak i na mnogo većim i etabliranim poznatim zapadnoeuropskim festivalima. Žiri federacije filmskih kritičara FIPRESCI imao je zadatak pogledati čak 22 dugometražna filma u jednom festivalskom tjednu, u okviru četiri sekcije: Glavni dokumentarni i Nacionalni program, Filmovi za djecu i mlade i sekciju Mlade snage, što je pružilo priliku za gledanje različitih žanrova i filmova iz cijelog svijeta, ali ostaje pitanje bi li bilo bolje temeljito se usredotočiti samo na jedan program, a ne njih četiri, što je možda i glavna zamjerka selektorima.

  Ostavivši po strani odabir filmova za djecu i mlade koji nisu pružili neka izvanredna umjetnička djela, i Glavnu konkurenciju sa samo jednim naslovom koji vrijedi spomenuti, Mlade snage (program fokusiran na debitantske filmove iz cijelog svijeta) i Dokumentarni filmovi kompenzirali su ovaj nedostatak s više od pet filmova koji imaju visoke profesionalne standarde, parafrazirajući čuvenu poslovicu „količina ne rađa kvalitetu“. Premda pomalo nabijeno i zbrkano, ovaj selekcijski crossover na kraju završava zaključkom da se neki od filmova inovativnim narativnim rješenjima i izborom tema mogu kinematografskom kreativnošću lako natjecati na mnogo većim festivalima, a s druge strane bila je hrpa prosječnih filmova koji komotno mogu popuniti tek kasnonoćni televizijski program koji se možda ne bi trebao naći na uglednom filmskom festivalu, posebno ne u konkurenciji za nagrade. No krenimo od najboljih.
  
  
  
  Poljsko-islandska koprodukcija In Touch u režiji Pawela Ziemilskog odvažan je, vrlo inovativan i sugestivan dokumentarni film koji govori o ljudima iz malog poljskog sela iz kojeg je od 80-ih naovamo stotinjak ljudi iselilo na Island, a nitko se nije vratio. Oni koji su ostali - većinom starija generacija, nadaju se ponovnom okupljanju. No, njihova djeca i unuci već su izgradili nove živote s druge strane Europe. Udaljenost koja ih razdvaja je velika, a putovanje skupo, pa je najbolja alternativa intenzivni kontakt preko Skypea. Ziemilski je snimio cijeli film koristeći gotovo samo preklapajuće slike, stvarajući time lijep, ali i tužan kontrast starije i novije generacije u potrazi za boljom budućnošću. Njegovi su likovi obični ljudi čiji je kontakt gotovo hologramsko iskustvo: zahvaljujući novim tehnologijama, oni mogu imati bliži kontakt sa svojim najmilijima, ali tu je i glavni problem: što više ova virtualna stvarnost omogućuje približavanje, više dolazi do razdvajanja jer je prava udaljenost u srcu i ne postoji tehnologija koja bi to mogla nadoknaditi. Na taj način, In Touch je hrabar film i čista kinematografska umjetnost: baviti se virtualnošću i propitivati ​​ne samo naš odnos prema društvenim mrežama nego i samu srž ontološkog statusa slike koja u konačnici ne može zamijeniti stvarnost.

  
  
  Još jedan film vrijedan spomena je ukrajinska drama-komedija My Thoughts Are Silent redatelja Antonija Lukicha, koji je njegov debitantski dugometražni film: umjetnički inovativan, vizualno atraktivan, narativno off-mainstream, šaljiv na suptilan način i umnogome jedinstven. Priča je ukratko ova: dvadesetpetogodišnji Vadym zarađuje za život snimanjem i prodajom svih vrsta različitih zvukova; međutim, svoj život u Kijevu radije će zamijeniti ​​za bolju budućnost u dalekoj Kanadi. Stoga, kad dobije velikodušnu ponudu za posao koja bi mu mogla pomoći da ostvari svoj san, hvata priliku; uskoro kreće snimati zvukove autohtonih životinja iz Ukrajine, a napose rijetke ptice podrijetlom iz Karpata. Situacija se pokazuje nešto složenijom kad se ispostavi da je Vadymova suputnica na putovanju majka i kad upada u probleme s lokalnim vlastima. Lukich je film pametno napravio igrajući se s različitim žanrovskim registrima: kombinirajući široke kadrove s krupnim planovima, dramatične elemente (odnos sina i majke) s dijelovima komedije (protagonista u potrazi za rijetkom pticom), uvodeći spretno razvijene dijaloge u kontrastu s povremeno neobičnim pejzažima i likovima, čineći tako lucidnu mješavinu, što djeluje jako zanimljivo u okviru tako zahtjevnog žanra, pokazujući time da ukrajinska kinematografija posljednjih godina postaje sve propulzivnija.

  Jedan od najboljih filmova, ne samo u konkurenciji dokumentarnih nego i na festivalu općenito, makedonski je Honeyland, koji su zajednički režirali iskusni Ljubomir Stefanov i mlađa redateljica Tamara Kotevska. Već nagrađen mnogim relevantnim i važnim međunarodnim nagradama, ovaj je dokumentarac malo remekdjelo filmske umjetnosti, s redateljima koji vrlo sugestivno vode priču, gotovo na razini dugometražnog filma, s pažljivo odabranim kadrovima, odličnom montažom materijala, prekrasnom fotografijom naselja koja su na najvišoj poetskoj razini istodobno dramatična i krotka. Jednostavno rečeno, priča je smještena u napušteno makedonsko selo, gdje starija žena korača uzbrdo kako bi provjerila svoje pčelinje kolonije smještene u stijenama: nježno manevrira saćem bez mrežica ili rukavica. Vraćajući se doma brine za majku i povremeno se zaputi u glavni grad kako bi prodala svoj med. Jednog dana nomadska obitelj useli se u susjedstvo, a mirno kraljevstvo tišine makedonske provincije ustupa mjesto užurbanim motorima, buci sedmoro djece koja vrište i mnogim životinjama. Ona se dobrohotno ne buni protiv ničeg, no obiteljski patrijarh donosi odluke koje bi joj mogle zauvijek uništiti način života, formirajući vlastitu pčelinju koloniju i tako dovodeći njene pčele u opasnost, a time potencijalno i njena sredstva za život. Kako doznajemo od ekipe filma, ovaj debitantski dokumentarni film tijekom tri godine snimala je malobrojna ekipa profesionalno posvećena filmu i u intimnoj suradnji s protagonistima.
  
  
  
  Honeyland je gotovo epska priča o borbi za život, vizualno zadivljujuća i vođena neočekivano dramatičnom naracijom. Smještena u izoliranom planinskom području „na brdovitom Balkanu“, junakinja živi s bolesnom majkom u selu bez putova, struje ili tekuće vode i posljednja je u dugom nizu makedonskih divljih pčelara; simbol je otvorenosti i stoga na općenitoj razini otkriva temeljnu dramatsku napetost između harmonije jednostavnog života i ljudskog neslaganja, iskorištavanja prirode i njene održivosti. Ali istovremeno, to je i suosjećajan portret žene, pogled na način života koji brzo nestaje i svjedočanstvo o izuzetnoj otpornosti jedne osobe. Posljednja sekvenca u filmu daje nam nadu da će ona ne samo preživjeti nego da će se ponovno uspostaviti ravnoteža između prirode i čovječanstva. Upravo je to razlog zašto su dokumentarni filmovi toliko važni u današnjem svijetu; ne samo za filmofile, nego i za čovječanstvo kao takvo.
  
  © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 10. prosinca 2019. 

Piše:

Tonči
Valentić