Sirove strasti (Rambo u kući)

17. Zagrebački filmski festival, Glavni natjecateljski program: Dugometražni igrani filmovi, 7. - 17. studenoga 2019.

• 
  
  Ove je godine žiri Zagreb Film Festivala, pored znatno intrigantnijih naslova, za glavnu nagradu izdvojio pseudointimnu priču redateljice Ivane Mladenović (Ivana Grozna) zbog toga jer „pomiče granice između dokumentarizma i fikcije“. Niti je nategnuta komedija pomakla ikakve granice niti je taj komad bio vrijedan posebne pozornosti. Riječ je o forsiranju igrane forme, odnosno pseudodokumentarnoj priči o srpsko-rumunjskom prijateljstvu koja završava srazom dva pjesnika čija se poetika prijateljstva, između ostaloga, poziva na dobru suradnju dva bivša diktatora – Tita i Ceauşescua. U glavnoj ulozi je redateljica, njezina obitelj, maloljetni ljubavnik, odnosno niz isforsiranih likova koje ona (antijunakinja) susreće na putu od Kladova do Bukurešta. To je putovanje, sudeći prema filmskim prikazima, nategnuto kao i svi njezini više-manje histerični ispadi pred „babom“, njezinim maloljetnim „draganom“, da bi se na koncu, nakon što je primila lokalnu nagradu za svoj filmski rad, mlako i zbunjeno išuljala u malobrojnu publiku koja je pratila manifestaciju prijateljstva između dva naroda. (U tročlanom je žiriju bila domaća redateljica filma Dnevnik Dijane Budisavljević koji je, unatoč mršavim igranim dionicama i širokim dokumentarnim fazama, medijski hvaljen kao uspješan spoj fikcije i dokumentarizma. Koincidencija je neosporna, uz napomenu kako je apsolutni pobjednik ovogodišnje Pule bio snažan po temi, ali papirnat i neuvjerljiv u glumačkom pogledu.)
  
  I premda su Zlatna kolica otišla tamo gdje nisu trebala, ovogodišnje je izdanje Zagrebačkog festivala (bez kina Europe) u konkurenciju uvrstilo znatno kvalitetnije naslove nego što je bio slučaj s prošlogodišnjima; prije svega norveški naslov Pazi na djecu (Barn) i kolumbijski Monos (što u prijevodu znači Majmuni). U oba slučaja dječje su igre, gotovo bezazlene na nogometnom stadionu u Oslu te surove u kolumbijskim planinama i prašumi, pogubne po ravnotežu društvenih zajednica. Premda kolumbijskom redatelju s američkom adresom Alejandru Landesu zamjeraju izostanak društvenog konteksta, u surovoj priči o maloljetnim vojnicima sve ostalo je zavidne medijske operative - od frenetične kamere do uvjerljivih izvedbi svih osam malih divljaka, čiji je primarni zadatak čuvanje zarobljene Doctore, starije žene koja dva puta bježi iz njihova zarobljeništva. Njezin drugi bijeg je uspješan nakon što lancem (kojim je poput psa vezana za drvo) tijekom kupanja zadavi svoju čuvaricu vojničkog pseudonima Šveđanka. U filmu od blata i krvi maloljetni Rambo je problematični ventil zajednice koji će prije ili kasnije popustiti. Ukupno drugi, ako se i na zarobljenicu gleda kao na važnog člana paravojne grupe. Androgina izgleda, Rambo je u funkciji katalizatora vojničke stege maloljetnika bez prošlosti i budućnosti. Važan je kotačić za razumijevanje simbolične strane filmske priče. Lik s muškim pseudonimom nikad ne skida majicu, premda ostali muški Monosi svako malo razgolićuju torza  – u grupi su samo dvije osobe otvoreno ženskih osobina - Lady i spomenuta Šveđanka. Činjenica je da prvi lider grupe Vuk u jednom trenutku razmjenjuje poljubac s Rambom i to neposredno prije nego što će konzumirati službeno dopuštenu vezu s Lady. Uostalom, redatelj je za  ulogu Ramba angažirao glumicu Sofiu Buenaventura. Na samom kraju filma androgin je izbjegao osveti dojučerašnjih drugova. Međutim, ima li perspektive u njegovu spašavanju od strane regularne vojske? U kabini vojnog helikoptera operater ponavlja poruku o pronalaženju „neidentificirane osobe“. S takvom porukom u zraku visi njegova ili njezina sudbina, neizvjesna je kao i spol dotične osobe.

  
  
  Bježeći iz tabora lijeve orijentacije, Rambo je falangu radikalnih ciljeva zamijenio drugom, falangom konzervativnog ili desnog bloka. U takvim okolnostima lokalni društveni kontekst više i nije od presudne važnosti. Njegov je okvir znatno širi od latinoameričkog kontinenta; sudeći po priči redatelja Daga Johana Haugeruda, jednako se tiče europskog sjevera, premda je medijska agresija u filmu Barn (u prijevodu Djeca) svedena na najmanju moguću mjeru, gotovo u birokratskoj maniri i bijelim rukavicama. Norveška su djeca znatno pitomija, ali na prvi pogled. Isto je društvo stoljećima odgajano za dijaloške forme koje nikoga ne vrijeđaju i kojima se nastoji uravnotežiti zajednica u situacijama zastranjenja. O jednoj takvoj govori Haugerudov film, mirno i staloženo, beskrajnim dijalozima kao pedagoškom mjerom koja na kraju mora polučiti društveno prihvatljivo rješenje. A ono je, na koncu, kao i u latinoameričkom slučaju, gledajući ispod filmske kože, krajnje nepovoljno po konzervativnu desnicu.

  No, potrebno je vratiti se u srž norveškog filmskog slučaja. Dječje natezanje na nogometnom igralištu prerast će u tragediju sa smrtnim slučajem. Maloljetna Lykke je bezazlenim udarcem torbe lišila života svog vršnjaka Jamieja. Ništa nije bilo planirano, dogodilo se u hodu, a školska će zajednica provesti istragu, ako se dugotrajni razgovori u skučenom ambijentu školskih ureda i stanova mogu svrstati u istražne radnje. Isti će razgovori u znatnijoj mjeri otkrivati osobne anomalije odraslih sudionika nego što će slijediti filmsku formulu isljedništva. Djevojčica je ponikla u obitelji ljevice (njezini su roditelji laburisti), preminuli dječak je iz drugog tabora (otac mu je istaknuti član radikalne desnice). Čini se da u medijskom srazu ljevice i desnice uvijek ima žrtava. One su uglavnom kolateralne – tijekom potjere za Rambom stradat će obiteljski ljudi, na nogometnom igralištu u Oslu maloljetni sin desničara.

  

  Kolumbijski androgin je u norveškom slučaju presvukao odoru i zove se Anders. Homoseksualne je orijentacije, sa svojim partnerom živi u roditeljskom domu, djelomično snosi krivicu za nemili događaj jer je u svojstvu dežurnog nastavnika u presudne tri minute bio odsutan s terena. On će, na koncu, mekim dijalogom iz djevojčice Lykke (što u prijevodu znači „sreća“) izvući pravi razlog zašto je vršnjaka lupila torbom. Premda je na početku tvrdila da uopće nije bilo udaranja, kasnije će dopustiti torbu kao odgovor na dječakovu ljubomoru jer je napisala bolji test iz norveškog, da bi u trećoj varijanti, onako usput, priznala kako nije mogla otrpjeti Jamiejovu opasku na račun njezinih novih čizama. I tu kreće priča o sirovim strastima u norveškom društvu. Pokreću je maloljetnici, u bezazlenoj igri – djevojčici je stalo do Jamieja i njegova mišljenja, a zaključuje sudbena vlast i ravnateljica škole. Otpao je splet nezgodnih okolnosti, po presudi djevojčica zbog maloljetnosti ne može u zatvor, ali je kriva za smrt vršnjaka. U međuvremenu ravnateljica škole (ujedno i Andersova sestra) sve je vrijeme tajila intimnu vezu s rigidnim desničarom čiji je dječak stradao na terenu. Liv je (Henriette Steenstrup) nositeljica filmskih zbivanja. Ona ruši društvene barijere kao i kolumbijski Rambo. Dok ovaj drugi spašava živu glavu, Liv je napuštajući roditeljski dom simbolično spasila svoju.

  U apsurdnoj usporedbi dva filma, Rambova androginost je formula za preobrazbu zajednice. U njoj se reflektiraju oba slučaja – beskrajna norveška tolerancija (preko dva i pol sata duga), spremnost za dijalog, birokratske procedure i život u rukavicama, s druge pak strane frenetični sukob dva nepomirljiva kolumbijska bloka - jednoga koji živi od otmica uglednih pojedinaca i drugog koji forsira društvenu diktaturu pod svaku cijenu. Doduše, Rambo nije sinonim za sreću, ali je agens koji pokreće stvari iz mrtve točke, bez obzira na to što se njegova androginost na kraju kolumbijskog naslova kategorizira kao „neidentificirana osoba“.

  
  
  Dva društvena slučaja na velikom ekranu, jedan bez jasnih korijena i drugi široke skandinavske palete obilježili su 17. izdanje Zagrebačkog festivala. Obilježili su ga na nekoliko razina. Ona agresivnija tiče se sirovih strasti u maloljetnika. Na toj je liniji i danski kandidat za Oskara Dronningen (Kraljica srca) u kojem problematični tinejdžer Gustav seksualno opslužuje pomajku, inače moralnu vertikalu skandinavskog društva, s obzirom da javno brani djecu i mlade od nasilnika u istom društvu. Razloge njezina seksualnog ekscesa redateljica May el-Toukhy nije uvjerljivo položila u filmu. Scenaristički mršavi okvir pustolovine s maloljetnikom nije uspjela popraviti ni glumica Trine Dyrholm. Štoviše, mlada redateljica joj je pokvarila svaki izgled da se iz nategnutih situacija izvuče bez ožiljaka. Glumica koja je prije dvije godine utjelovila posljednju godinu u životu Nico, njemačke rock-pjevačice obilježene suradnjom s Warholom i muzičarima Velvet Undergrounda (Nico, 1988), ni uz najbolju volju nije mogla izbjeći etiketu softporn kraljice u nekoliko ulaznih sekvenci u avanturi s posinkom - počevši od blesavog uvijanja pred gostima u zabačenoj vili do eksplicitnih scena u mladićevoj sobi. On je izbačen iz svih švedskih škola i novu šansu traži u Danskoj. Priča je izazovna, no redateljica je pala na mjestu od kojeg sve kreće i prema kojem je uperena pozornost publike u dvorani. (Mala digresija: Trine je igrala malu ulogu supruge i majke u Oskarom nagrađenu filmu U boljem svijetu / Hævnen, u kojem se periferno spominje tinjajuća netrpeljivost između dviju skandinavskih zajednica – danske i švedske. Njezina supruga, liječnika švedskih korijena, u filmu iz 2010. šamara automehaničar danskog podrijetla, što je okidač za osvetnički pohod dvojice maloljetnika. Iz sukoba dvoje odraslih lako je zaključiti da skandinavska idila nije bez mrlja. Po toj logici za očekivati je bilo da geografska razmjena škola neće dobro završiti po Gustava.)

  
  
  Sraz divlje jedinke i civilizirane zajednice u scenarističkoj je liniji australskog komada Mliječni zubi (Babyteeth) redateljice Shannon Murphy. Ono što je Gustav u danskom filmu – remetilački faktor obitelji, u australskom je Moses, nesuđeni partner maloljetne, teško bolesne Mille. Dva lika iz dva zemljopisno udaljena komada fizički su slični, ispijenog tijela i delikventskih manira. Njima će (manirama) Moses na koncu omekšati mučnu perspektivu australske obitelji, dok će Gustav glavom platiti pokušaj destabiliziranja švedsko-danske zajednice. Strategije dviju redateljica manje su komplementarne – na sjevernoj hemisferi sve je kirurški precizno, čak i hipertenzije u scenariju i glumačkim izvedbama; na južnoj je sve bezobrazno lagano, neobavezno i usporeno, zbog čega je venecijanska publika i kritika toplo pozdravila debitantski film redateljice s dvostrukim državljanstvom. Filmska veza dvoje mladih, Mille i Mosesa (Eliza Scanlen, Toby Wallace) u Veneciji je okrunjena nagradom Nave d'Argento (u prijevodu Srebrni brod). Slična razina komplementarnosti bila je izvan dosega skandinavskih kolega, ne samo zbog razlike u godinama dvoje ključnih protagonista nego i papirnate razine iste (seksualne veze).

  „Uljez u kući“ ili metafora „Rambo u kući“ nije zaobišla ni prvonagrađeni film. Premda godinama daleko od tinejdžerske dobi, Ivana Grozna je također remetilački faktor u kući. Doduše, u prenapregnutoj kino-formi, što joj u konačnici ne smanjuje udio u zajedničkoj festivalskoj paradigmi. Barem za većinu konkurentskih naslova. Još je jedan podatak presudan po spomenuti konsenzus. Većina je komada fokusirana na granična područja, najčešće u geografskom smislu, manje u simboličnom, poput nogometnog igrališta u norveškom naslovu. Geografski zapuštena mjesta u filmskim pričama o sirovim strastima širokog su raspona - od kolumbijskih gudura (Monos), vile u šumi (Dronningen), srpsko-rumunjske granice u Mladenovićkinoj farsi, do nudističkog kampa usred šume (Patrick redatelja Tima Mielantsa) ili pak grebena usred mora u precijenjenom filmu Svjetionik (The Lighthouse) redatelja Roberta Eggersa). Teško je razumjeti famu koja prati isti naslov. Jutarnja projekcija u sedmom danu festivala u Kinu Tuškanac bila je prekobrojna što se publike tiče, a po završetku projekcije uglavnom zbunjena lica mlađih gledatelja (hipstera, pretežno).
  
  
  
  Očito su više očekivali, ne samo od razvoja odnosa između R. Pattinsona i W. Dafoea nego i od metafizičkih komponenti njihova sukoba. Čini se da je redatelj već neko vrijeme impresioniran stoljećima koja su se dičila progonom vještica i neobjašnjivim misterijama, od 19. vijeka progresivno unatrag. Niti je njegov prvi film prije četiri godine (Vještica / The Witch) osvježio horor shemu niti su pijanke u svjetioniku značajno promijenile medijsku kataklizmu dvojice paranoika izoliranih od svijeta. Za status izvanprosječnog ostvarenja nije pomogla crno-bijela fotografija, ni antikni omjer slike (4 : 3), ni konačni psihogram sa smrtnim ishodom. Dobro je primijetio jedan od upućenijih gledatelja Zagrebačkog festivala – Eggers je u izoliranom ambijentu usred mora izvodio školsku vježbu. Njezine metafizičke komponente su ili nejasne o štovanju svjetla (sotone) ili su opća mjesta mitova o mornarima, poput neuhvatljive sirene, mrtvoga galeba i prijetećih krakova hobotnica. Ni taj naslov nije zaobišao festivalski konsenzus – za strogog morskog vuka (Dafoe) znatno mlađi pomoćnik (Pattinson) remetilački je faktor.

  U festivalskoj konkurenciji još je jedan naslov vrijedan spomena. U njemu nema geografskih ograničenja niti je u prvom planu androgina pozicija glavnog lika – djevojka Ija u filmu Visoka djevojka (Dylda) ruskog redatelja Kantemira Balagova. Naravno, ako se okruženje vojne bolnice nakon opsade Lenjingrada zanemari kao granično i ako se Krakata (što je nadimak visoke djevojke i prijevod originalnog naslova filma) gleda strogo, kao surogat majka koja pristaje začeti dijete za svoju ratnu drugaricu Mašu. Inače, Ija je nesigurna u tijelu i karakteru, što je posljedica ratnih trauma. Na početku filma je čuvala Mašino dijete koje je netragom nestalo. Redatelj sugerira da ga je tijekom nesmotrene igre lišila života. U metaforičkom smislu Krakata jest androginog profila – s jednim nastoji začeti novi život, dok s drugim prekida život malog Paške. Ruski je redatelj vješt u dugim seansama s glumcima. Kao protumjeru, na nekoliko će mjesta naprasno rezati tijek priče i ostaviti pukotine simboličnog smisla, čak će pred kraj filma kino-publiku voditi prema krivom zaključku. (Upečatljiva je scena u dvorcu crvene buržoazije. Za stolom tijekom isforsiranog ručka majka ignorira inferiornog sina, a nesuđenu nevjestu Mašu rešeta pitanjima o njezinoj seksualnoj prošlosti. Za istim se stolom polagano gradi mozaik-priča od vojnih nevjesta koje su po dužnosti mijenjale muževe u pozadini ruskog fronta, Mašinih pobačaja i silne želje da odgoji surogat-dijete. Fokus je nakratko usmjeren na život crvene buržoazije i njihove inferiorne djece obilježene sirovim nagonima tijekom i poslije opsade Lenjingrada.)

  Konkurencija 17. festivala u Zagrebu prešutno se složila da civilizacijske norme globalne zajednice obavezno idu u paketu. S one strane uljuđenih dijaloga, pregovora ili političke korektnosti obično se roje patogene fantazme – individualne gadosti velikih i manje velikih razmjera. Redateljima su očito poticajne i kaleme ih u likove Ramba, Maše, Mosesa ili Winslowa (R. Pattinson). Ne samo redateljima nego i publici je jasno, barem se tako čini, kako potiskivanje iracionalnih komponenti u pojedinaca (pretežno mlađe dobi) ne sluti na dobro. Sužava produktivnu energiju u društvu, blokira katarzu istih pojedinaca i dubinsko resetiranje liberalnih zajednica.
  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 5. prosinca 2019. 

Piše:

Željko
Kipke