Zrelost u odabiru filmova
17. Zagrebački filmski festival: Program PLUS, 7. - 17. studenoga 2019.
-
Jedan od natjecateljskih programa Zagrebačkoga filmskog festivala jest PLUS, namijenjen srednjoškolcima, ali i odraslim gledateljima. Svake godine jedna skupina srednjoškolaca odabire pet dugometražnih filmova za prikazivanje, a druga skupina njihovih vršnjaka jest žiri koji odlučuje o pobjedniku. Ove godine mladi su pokazali iznimnu zrelost i osviještenost za vrlo važne pa i teške, aktualne teme pri odabiru filmova, a žiri posebnu hrabrost i odlučnost u proglašenju pobjednika. Spontano se, kažu, nametnula nit vodilja koja spaja tih pet filmova, a to je briga o mentalnom zdravlju. Stoga su priredili prigodan materijal dostupan svima, te razgovore nakon filma u kojima su sudjelovali i autori čak triju filmova. Jedan film, slovenski u hrvatskoj koprodukciji - Ne zaboravi disati, imao je ondje hrvatsku premijeru.Među odabranim filmovima bio je hrvatski dugometražni igrano-dokumentarni film Dnevnik Diane Budisavljević redateljice Dane Budisavljević, koji je pobjednik programa PLUS. On je, kako je žiri istaknuo u obrazloženju, velik poticaj na promišljanje, a takav stav budi nadu za budućnost naših mladih. Taj crno-bijeli film ne samo da je bio apsolutni pobjednik na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, nego je sveukupno na međunarodnim i našim festivalima osvojio više od deset nagrada dosad, a ima i značajnu kinoposjećenost gledateljâ. Odlikuje ga vrlo predan, skladan i suptilan autorski prosede, koji uz redateljsku poetiku vještog spajanja igranog i dokumentarnog dijela uz arhivske fotografije, ima izraženu i estetsku dimenziju, posebice vidljivu u spretnom, dojmljivom i poetskom snimateljskom radu. Lik i značaj Diane Budisavljević, hrabre žene humanitarke koja je nesebično i samoinicijativno pokrenula spašavanje djece iz ustaških logora tijekom Dugoga svjetskoga rata, oživljen je i u igranoj formi, a glumi je Alma Prica. Cijelim se filmom željelo i uspjelo ukazati na njezin važan rad i osobnost, što je, nažalost, zbog mnogih političkih razloga dugo bilo prešućivano pa i zabranjeno. Prije snimanja filma uložen je dugotrajan trud da se istraže povijesne činjenice.
Film koji također ističe vrlo važne teme i čak prikrivene prijetnje u današnjici, ponajprije u istočnoeuropskim zemljama, koje je selekcijski žiri srednjoškolaca itekako prepoznao, jest slovački Nek bude svjetlost (Nech je svetlo / Let There Be Light) redatelja i scenarista Marka Škopa, zagrebačkoga zeta koji ovdje i živi. Slovački je kandidat za Oscara, a premijerno je prikazan na festivalu u Karlovym Varyma, gdje je Milan Ondrik nagrađen za najboljega glumca, te film posebnim priznanjem ekumenskoga žirija. Nakon toga je uslijedio niz nagrada na međunarodnim festivalima. Hrvatska premijera bila je na Motovunskom filmskom festivalu.
To je veoma dobra, napeta, socijalna i obiteljska drama, koja poprima elemente trilera. Na važnost teme upozorava naslov biblijskih asocijacija. Riječ je o vrlo mračnoj, rasprostranjenoj pojavi u Slovačkoj: stvaranju paravojnih skupina među mladima s ksenofobnim odnosom spram ljudi, te vršnjačkom nasilju, uz često manipulativnu ulogu svećenika, ali i neophodnost odlaska domaćega stanovništva na rad u inozemstvo.Glavni lik je Milan, dobrodušan, vrijedan radnik u Njemačkoj. Za Božić se vraća kući, u malo slovačko selo, gdje ga čekaju supruga i troje djece. Tragedija školskoga kolege starijega sina Adama otkriva mnoge situacije i događaje koje nije znao, kao i socijalne i psihološke probleme i prijetnje, koji utječu na obitelj i ostale mještane. Milanov lik je moralna vertikala i putokaz ka čestitom životu u toj sredini. Božićno ozračje ističe običaje, a vješt redateljski pristup stvara dobar ritam, napetost i uvjerljivost ne samo prikazane situacije, nego i to da je doista potrebna Svjetlost da se sve raščisti i smiri.
Vrlo je zanimljiv i vizualno jako lijep film Ne zaboravi disati (Ne pozabi dihati / Don't Forget to Breathe) redatelja i scenarista Martina Turka. Riječ je o intimnoj drami ispunjenoj ljubomorom u procesu odrastanja dječaka Klementa (Matija Valant) na pragu tinejdžerskih godina. On živi u malom mjestu u živopisnoj prirodi sa samohranom majkom i starijim bratom Peterom (Tine Ugrin), maturantom kojega obožava i koji mu je uzor. Problem nastaje jer Petar ima djevojku Sonju, pa Klement počinje stvarati niz problema svima, uključujući vršnjakinju Janu. Ta unutarnja i vanjska previranja mladih zaljubljenih srednjoškolaca često su prekidana fotografijom tihih pasaža prekrasnih krajolika zelenila uz rijeku. A za tu fascinantnu vizualnost koja pojačava intimnost i smiruje zaslužan je hrvatski direktor fotografije, uvijek odličan Radislav Jovanov Gonzo. Emocije i zbunjenost protagonistâ polako nalaze svoj razvoj.I dobar finski film Mlada ljubav (Stupid Young Heart / Hölmö nuori sydän) prikazuje ljubav među tinejdžerima, ali posve drukčiju i na drukčiji način. Riječ je o srednjoškolcima iz disfunkcionalnih jednoroditeljskih obitelji, čiji su osjećaji površni i tek se trebaju razviti i sazreti, a zabava, tjelesnost i seks su ono što ih prvotno obilježavaju. Sredina je urbana, gradska, s vrlo otuđenim međuljudskim odnosima, i multietična, što kod nezrelih odraslih i mladih potiče na kriminalna djela. Situacije u koje tinejdžeri upadaju nimalo nisu lake, oni za njih nisu spremni, a kamoli da bi preuzeli odgovornost. Put do sazrijevanja im je vrlo trnovit, i bez odgovarajuće podrške.
To je vrlo slojevita i složena drama koja otkriva ranjenost duše i srca mladih ljudi zbog nesređene situacije u obitelji u kojoj odrastaju, nedostaje im drugi roditelj, očinska figura u životu, pa prave krive izbore i korake. Srednjoškolci Kiira i Lenni na početku su veze. Kiira odmah zatrudni, a nespreman, djetinjast Lenni čini niz neobičnih poteza. Kiira zadržava trudnoću, osuđena je na samostalnost, što otkriva niz socijalno-emocionalnih problema i pojedinca i društva. Posve je to dovoljno da gledatelji dobro razmisle o svemu.Redateljica je Selma Vilhunen, scenaristica Kirsikka Saari. Dramaturški je radnja vješto i pregledno provedena, iako ima niz obrata i narativnih rukavaca. Film je bio lanjski finski kandidat za Oscara i pobjednik u programu Generation 14 plus na ovogodišnjem Berlinaleu.
Iako govori o važnoj temi, odnosu prema samome sebi, vrednovanju sebe, usklađenom odnosu spram drugih te depresiji u obitelji, nizozemski film Druga šansa (Afterlife / Hiernamaals) redatelja i scenarista Willema Boscha, najslabiji je u programu. Upravo je scenarij najveći problem. Neuvjerljivo i površno daje priliku izbora mladoj djevojci koja je poginula, što učiniti nakon smrti: zagrobni život ili se ponovno inkarnirati. Ispostavilo se da nije riječ o reinkarnaciji u nov život, nego vraćanje u prijašnji da bi naučila važne stvari o postupanju prema sebi, kada se ograditi od drugih, te shvatiti majku bolesnu od depresije, koja je preminula. Riječ je o multietničkoj, multikulturalnoj, bjelačko-crnačkoj obitelji u Nizozemskoj. Četrnaestogodišnja Sam preuzima brigu o dvojici mlađe braće blizanaca nakon majčine smrti, a u drugoj prilici koju dobiva na njih se scenaristički posve zaboravilo, osim jednom replikom na kraju. Otac je realan čovjek, a ona uči o majčinoj bolesti. Vodi je anđeo Martin, a takva cjelokupna postavka radnje može mnogima biti zbunjujuća. Budući da je autor očito u središte htio staviti bolesnika od depresije i odnos ukućana prema njemu, bilo bi bolje da je taj problem obradio i prikazao drukčije.
© Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 5. prosinca 2019.
Piše:
Jakovljević