Simbolički korektiv ljudske prirode

26. Tjedan češkog filma, 11. - 14. listopada 2019.: Vodenjak (Hastrman), 2018., red. Ondřej Havelka

• 
  
  Vodanoj, Vodan, vodeni čovjek, vodenduh, vodenjak slavenski je mitološki entitet/božanstvo voda – dubokih jezera i ribnjaka, potočnih brzaca, riječnih virova, mlinskih vodenica; metamorfni vrebalac neopreznih, sakupljač duša utopljenika. U ekranizaciji prvog dijela nagrađivane istoimene knjige (nažalost neprevedene na hrvatski) „crnog viteza češke književnosti“ Miloša Urbana (i inače sklonog kompleksnim i osobenim muškim likovima) on je i više od inicijalne folklorne predodžbe – eko-aktivist čije se djelovanje može promatrati dvojako, junak i antijunak, uštogljen, moderan i prosvijećen plemić i primordijalni nagonski elemental bez duše, podcijenjena i personificirana moć vode ali i banalno zlo, čovjekolik no neukroćene impulsivne animalnosti, arhetipska Zvijer (čak parcijalno Modrobradi) koja se u susretu s arhetipskom Ljepoticom (tajemná kráska) u liku emancipirane seoske djevojke neminovno suočava s vlastitom dvojakom prirodom, što nužno dovodi do posljedica, ali svakako i iznad svega, on je simbolički korektiv ljudske prirode.
  
  Ipak, ono što je kod Urbana kornukopija ruralne živopisnosti, divljih etno-antropoloških običaja vezanih uz još živo supostojeće dvovjerje češkog devetnaestostoljetnog sela, kod redatelja-debitanta Ondřeja Havelke svodi se na puki etnografski ekskurs - podjelu filma u poglavlja imenovana prema staroslavenskom kalendaru koji prati ritmove godišnjega kruga prirode te sporadičnog plošnog pjevanja i još plošnijeg prikazivanja narodnih obreda, bez ikakvog suvislijeg pridodavanja atmosferičnosti, uvjerljivosti ili razumljivosti a kamoli konstruktivnosti i višeslojnosti samom djelu ili navedenom kontroverznom fenomenu vjerske dvojnosti.
  
  
  
  Komplementarnost i koegzistencijski sinkretizam prirodnih, autohtonih pučkih rituala s novonadošlim kršćanstvom maestralno je pak prikazano kod redatelja ukrajinskog poetskog filma (posebice u Sjenama zaboravljenih predaka /Tini zabutykh predkiv, 1964/ Sergeja Paradžanova i Predvečerju Ivana Kupala /Vechir na Ivana Kupala, 1968/ Jurija Iljenka), no kod Havelke o takvim kompleksnim kulturalnim prežitcima – kao važnom motivu literarnog predloška i u krajnjoj liniji podlozi za razumijevanje naslovnoga lika, nema niti spomena. Štoviše, unatoč lijepim lokacijama u fotografiji Divisa Mareka, kostimima i produkcijskom dizajnu te solidnoj glumačkoj postavi (Karel Dobrý, Jan Kolarík, Norbert Lichý, Simona Zmrzlá), redatelj nažalost propušta napraviti film kakav je Urbanov roman – mračna eko-parabola/balada na razmeđi trilera i bajke, zaslužio, čineći ga bližim znanim televizijskim negoli kinotečnim naslovima.
  
  

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 7. studenog 2019.

Piše:

Katarina
Marić