Neiskorištena glumačka postava
The Laundromat, 2019., red. Steven Soderbergh
-
Niti Steven Soderbergh nije mogao odoljeti zamamnom i pomodnom zovu Netflixa da u njegovoj produkciji snimi novi film te se tako priključi plejadi uglednih redateljskih imena koja su kreativne slobode odlučili potražiti u okrilju ove produkcijske i streaming kompanije. Jedan aspekt suradnje svakako je vezan uz čimbenike pomodarstva i prestiža, što rad s Netflixom konotira, a s druge je strane posrijedi pokušaj da se film približi nešto široj publici jer je danas u Hollywoodu ostvarenja poput The Laundromata najteže reklamirati odnosno prodati, pa unatoč uglednoj ekipi ispred i iza kamere teško da bi u kinodvorane privukao značajniju količinu publike. U intimnosti doma, kao jeftinije i komotnije opcije od odlaska u kino, Soderberghovo djelo ima nešto bolje mogućnosti da zainteresira veći broj gledatelja. Netlix se pak u konačnici može pohvaliti da je pridobio još jedno poluvažno redateljsko ime te je izvojevao pobjedu naspram kinoprikazivačke orijentacije holivudskih studija kad govorimo o ozbiljnim filmovima.
Laundromatom Soderbergh je odlučio filmskoj javnosti pokazati da je još uvijek relevantan i svjež filmaš koji se ne libi prihvatiti aktualne problematike. Predmet interesa su mu kontroverzni Panama Papers, odnosno oko jedanaest i pol milijuna dokumenata koji su procurili u javnost, a vezani su uz različite offshore račune i porezne makinacije te prevare. Zviždač John Doe 2016. godine podatke je dostavio Bastianu Obermayeru, novinaru Süddeutsche Zeitung, a oni su ukradeni panamskoj odvjetničkoj tvrtki Mossac Fonseca.Jürgen Mossac (Gary Oldman) i Ramon Fonseca (Antonio Banderas) drugostupanjski su pripovjedači u filmu, koji gledatelje vode kroz radnju te pravni i financijski kontekst priče, što čine u vrlo razgovorljivom i katkad humornom tonu i stilu. Soderbergh cjelinu gradi na prisnom odnosu drugostupanjskih pripovjedača i gledatelja, jer iako nesumnjivo nesimpatični i kriminalni likovi, svojom se neformalnom komunikacijom neprestano dodvoravaju i opravdavaju gledatelju. Istodobno ga vode kroz fabulu upućujući, komentirajući, vrednujući, selektirajući priče svojih klijenata kako bi gledateljima objasnili pojedine situacije i pojmove vezane uz pranje novca ili izbjegavanje plaćanja poreza. Pritom redatelj nastoji utjecaj pravno-financijskih operacija prikazati u vertikalnom slijedu od najnižih do najviših razina. Film se tako otvara slučajem prosječne Amerikanke u poznijim godinama Ellen Martin (Meryl Streep), koja gubi muža Joea (James Cromwell) u brodskoj nesreći na jezeru, što je trebao biti nevini turistički obilazak no krenuo je po zlu. Novac od osiguranja, međutim, ne dobiva zbog raznoraznih prevara s osiguravajućim kompanijama, čiji trag vodi do mnogih poreznih rajeva razbacanih po malim i zabitnim otocima diljem planeta.
Soderbergh ne nastoji ostvariti ozbiljnu društvenu fresku nego mu je pristup ležeran i humoran, pa istodobno nastoji gledatelja zabaviti i podučiti te ozbiljnom slučaju pristupiti iz lakše perspektive. Pritom stilski nastoji biti neposredan i živopisan, čime je bliži svojim ranijim i nezavisnijim filmovima (Seks, laži i videovrpce) nego kasnijim skupljim i kalkulantskim studijskim projektima (Erin Brokovich, Oceanovih 11, Traffic). Međutim, tu nastaje problem. Naime, dok gledate film ne možete se otarasiti dojma da je sva ta silna ležernost umjetna jer redatelj silno želi biti shvaćen ozbiljno.The Laundromat stilski, oblikotvorno pa i sadržajno ne nudi ništa novo, nego je posrijedi puka reciklaža koja se nastoji prodati pod kreativnost, no odiše zamorom, usiljenošću i neduhovitošću. Zasigurno ste čuli za film The Big Short (2015) Adama McKayja, koji se humorno osvrnuo na financijsku krizu koja je drmala Sjedinjene Države 2007. i 2008. godine te je bila uzrokovana problemima na tržištu nekretnina. U spomenutom je ostvarenju autor ozbiljnu problematiku bogato prožeo humorom, a kompleksne je ekonomske termine kao profesionalni žargon tržišta nekretnina nastojao prosječnom gledatelju objasniti na prijemčiv i duhovit način. To je činio uporabom voice overa te metafilmskim obraćanjem likova u kameru, koji izravno gledatelju objašnjavaju odnosno razlažu na proste faktore termine i procese bitne za praćenje priče. The Laundromat nije ništa drugo do The Big Short preslikan na slučaj Panama Papers.
Soberbergh se koristi istim postupcima kao i McKay: Mossac i Fonseca neprestano se metafilmski obraćaju u kameru, dakle gledatelju, te lome četvrti zid ne bi li objašnjavali i tumačili, podučavali i usmjeravali na humoran način. Pritom je mahom naglasak na profesionalnim terminima i situacijama koji su nejasni ili nepoznati prosječnom gledatelju. U završnici se filmska iluzija dodatno potkopava jer Meryl Streep iskače iz svoje druge uloge, što bi trebalo predstavljati bitan obrat u priči, iako mu nedostaje klimaktičnosti, te vodi gledatelja kroz filmski studio i set. Usput vrlo tendenciozno verbalno poentira priču, što je napadna autorova intervencija.
The Laundromat nastoji imitirati vrckavost The Big Short, no nedostaje mu dramaturške konciznosti. Cjelina je odveć zbrzana, fragmentarna, dramaturški rascjepkana, djeluje kao kompilacija dosjetki i skečeva, a ne cjelina promišljene i zaokružene dramaturgije. Stoga je posrijedi ostvarenje koje ne zna što bi htjelo biti i kojim putem bi trebalo krenuti, dok je redatelju jedina briga kako da bude što dopadljiviji. Djelo ima dobru glumačku postavu, no ona je ostala neiskorištena: glavna trojka (Meryl Streep, Gary Oldman, Antonio Banderas) odveć je preglumljena za vlastito dobro i dobro filma.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. studeni 2019.
