Nejasna narativna progresija
U visokoj travi (In The Tall Grass), 2019., red. Vincenzo Natali
-
Drugi po redu film u Netflixovu nizu nadolazećih triler-horora je In The Tall Grass. Baziran je na istoimenoj noveli velikana horor-priča Stephena Kinga i njegova sina Joea Hilla. Izvorno, priča je objavljena 2012. u dva dijela u američkom magazinu Esquire, a rad na filmu počeo je 2015. kad se i prekinuo zbog određenih problema. Tek prošle godine, kad ga je Netflix otkupio, rad na projektu je nastavljen. Film je prikazan na Fantastic Fest filmskom festivalu u Teksasu potkraj rujna, da bi početkom listopada bio prikazan na Netflixu.Redatelj i scenarist filma je Vincenzo Natali, ranije poznat po radu na sci-fi filmovima kao što su Cube (1997), Cypher (2002), Nothing (2003) i Splice (2009). Producenti su Steve Hoban, Jimmy Miller i M. Riley, dok je montažer Michele Conroy. Redatelj je za glazbu angažirao Marka Korvena, koji je ranije radio s njime na filmu Cube. U glavnim ulogama su Patrick Wilson, Harrison Gilbertson, Rachel Wilson, Avery Whitted te Laysla De Oliviera. Patrick Wilson je inače poznat po ulogama u raznim horor-filmovima, posebice u serijalu Conjuring, no jedna od kvalitetnijih uloga bila je ona u drugoj sezoni televizijske serije Fargo.
Kako i sam naziv govori, radnja filma odvija se u visokoj travi suhih američkih predjela koja obiluju poljima. Tako pratimo blizance Becky i Cala koji se na putu uz autocestu zaustavljaju pored nepreglednog polja ne bi li predahnuli. Ono što ih omete u njihovom nastavku putovanja jesu povici u pomoć koji dopiru do njih negdje iz daljine velikog polja trave, a povici su to dječaka i njegove majke, izgubljenih u obrasloj travi. Vodeći se nagonom za pomoć, i sami ulaze u to polje iz kojeg ne mogu izaći.S obzirom na tematiku i mjesto radnje koje se iščitava iz naslovne sintagme, In the Tall Grass je horor-film koji stvara dojam nelagode i jeze jednostavnom činjenicom da trava ovdje djeluje kao čimbenik zla. Stoga je trava predstavljena simbolično, kao određeno zlo koje djeluje nekim neznatnim i nadnaravnim silama pa se radi o nadnaravnome hororu. Isto tako, radi se o elementima drame koji se izmjenjuju sa spomenutim žanrovskim obrascima.
Patrick Wilson u ulozi oca koji je potpuno preuzet mračnim silama dobro vlada svojom glumačkom siluetom. Od ostalih, relativno nepoznatih glumaca, Harrison Gilbertson vrlo dobro se snašao u ulozi Travisa te Laysla de Oliviera u ulozi Becky. Većinski, možemo reći da je glumačka postava dobra, iako ne briljira.Fotografija i pokreti kamere su dosta dobri. Tako se izmjenjuju kratki i dugi kadrovi od kojih su kratki ono što je specifično za primarni žanr, posebice u ovome slučaju kad su funkciji same naracije i spacijalnosti. S obzirom na to da je mjesto radnje golemo nepregledno prostranstvo trave, kratki kadrovi su dani s ciljem da izazovu nelagodu, i to u dijelovima bijega kroz travu koja nalikuje kakvoj suncem okupanoj prašumi punoj zlih slutnji. Glazba koja prati radnju je dobra i pripadajuća primarnome žanru te donosi ekstatičnu, napetu i ponekad tjeskobnu atmosferu.
Prvi dio filma je dosta dobar te svaki pojedini segment je dosta dobro donesen. Ono što je izostalo jest nekakva poveznica ili pak logično objašnjenje što se zapravo dogodilo u samome filmu između likova i zašto se osjećamo kao da se radi o nekoj kvazicikličkoj strukturi, odnosno radnji unutar radnje, od kojih je opetovano umiranje i/ili proživljavanje Beckyinih noćnih mora u trenutku nesvijesti nedostatno dorađeno i osvijetljeno. Upravo zbog tog središnjeg zapleta drugog dijela filma, cjelina se pomalo čini nejasna ili konfuzna. Scenaristički propust vidljiv je u odnosu brat-sestra za koji posve nije jasno kakav je, odnosno koje prirode; vidljivo je da brat Cal posjeduje neku čudnu ili pak nastranu vrstu ljubavi spram svoje sestre, no nije posve jasno koji je uzrok tome. Da je takvo što barem u tragovima razrađeno, ono bi popravilo i ukupni dojam o samome filmu.Činjenica o Beckyinom umiranju i/ili proživljavanju noćnih mora nadovezuje se na pitanje naracije. Ono što bi svakako valjalo istaknuti jest da ona nije linearna ni u kom smislu, iako tako djeluje. Prije bi se radilo o kvazicikličkoj strukturi, no jedino uvjetno, i s obzirom na to da se na kraju samoga filma zapravo vraćamo na sam početak i pojašnjenje ili pak proširenje početnih scena filma, pa tako dobivamo uvid u to kako je započeo film, no i uvid u to kako se dovršio, uz male dodatke. Kako god bilo, sama struktura i narativna progresija je nejasna i teško je dokučiti što se tu dogodilo. Zapravo, nije jasno kako su neki likovi vraćeni ponovno u samu radnju te koja je funkcija istoga. Je li to kakav deux ex machina posredstvom neznatne više sile – posredstvom dobre ili loše? Možda bi valjalo pročitati originalnu priču ne bismo li saznali o čemu se radi. Kako god bilo, originalna idejna tematika samoga romana i više je nego dobra, a King se opet i iznova dokazuje kao jedan od najplodnijih (horor) pisaca 21. stoljeća, no teško je za shvatiti zašto Kingove ekranizacije većinski nisu uspješne.
In the Tall Grass stoji kao nadnaravna horor priča – mahom podsjećajući na Djecu kukuruza te u zamecima Jeeper Creeper – priča o ubojitom mikrokozmosu kanzaškog polja trave, no ne bilo kakve trave, već trave koja simbolički diše i živa je, ona je zatvorena i prozirna cjelina, habitus koji sadrži svoja makabrična pravila i svoje zakone, i kojim vladaju zle sile, a mrtva tijela ostaju kao pečat njihove vladavine. Onima željnim nesvakidašnje horor tematike, ovakvo što bit će dobar, ali vjerojatno prolazan zalogaj.
© Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 31. listopada 2019.
