Možda najbolji opis južnokorejskog filma Parasite, dobitnika ovogodišnje Zlatne palme na filmskom festivalu u Cannesu, dolazi iz usta samog redatelja: „Ovo je komedija bez klaunova i tragedija bez zlikovaca“. Poznat po svojim ranijim djelima kao što su Snowpiercer i Okja, nije prošao nezapaženo, pa tako ni u ovoj, moglo bi se reći mračnoj klasnoj disertaciji.
Bong gradi narativ oko obitelji nižeg društvenog sloja čiji izgledi za zapošljavanjem i privređivanjem izgledaju poprilično šturo. Kako su tek izgubili posao u kojem je cijela obitelj slagala pizza-kutije, a podrumski stan postao tek beživotna kutija s jedva dostupnim wi-fi signalnom kojeg kradu od susjeda, počinju tražiti alternativne načine zaposlenja. Prilika pokuca na vrata kada sin Kin-woo (Choi Whoo-shik) dobiva mogućnost zamijeniti svog prijatelja u davanju instrukcija iz engleskog Da-hye (Jung Ji-so), kćeri bogate obitelji Park. Neće proći dugo, i uskoro će sve članove svoje obitelji infiltrirati u naivnu obitelj. Tako će mu sestra Ki-jung (Park So-dam) postati instruktorica likovnog, otac Ki-taek (Song Kang-ho) vozač bogate obitelji, a majka Chung-sook (Chang Hyae-jin) kućna pomoćnica. Infiltrirajući se u kuću, sa zatajenim obiteljskim vezama, lažima i šarmom preuzimaju vodstvo nad kućanstvom obitelji Park. Naime, u određenom momentu ove ispočetka zabavne simbioze postavlja se ozbiljno društveno i moralno pitanje - koja je obitelj veći parazit. Ne zaboravimo dodati da se u dijelu kuće Parkovih krije i podzemni bunker s još dvoje stanovnika koji će dodatno začiniti radnju.
Priča koja se odvija u Južnoj Koreji vrlo se lako može reflektirati na bilo koje mjesto na svijetu jer tema je gotovo univerzalna. S jedne strane obitelj lukavih prevaranata u nadi za brzom zaradom pokušava iskoristiti bogate koji u svom ormaru kriju mnoge kosture, no koje novac drži uspješno skrivenim. Iako počinje kao lagana, smiješna komedija, gotovo farsa, trenutak zaokreta donosi snažan, očaravajući triler socijalne tematike i tragediju jednostavne kompozicije.
Čist, gotovo prazan i veličinom raskošan prostor kuće Parkovih u potpunoj je opoziciji s klaustrofobičnim podrumskim prostorijama niskog svoda stana prepunog nabacanih stvari u kojem žive Kimovi. Stan Kimovih nije bez razloga podrumski - oni žive između svjetova, zarobljeni i u konstantnoj borbi između preživjeti ili se jednostavno prepustiti i umrijeti. Metaforičan dualitet svjetova i navika, različitih životnih potreba i težnja za sigurnošću jednostavnim će, gotovo suptilnim narativom isključene patetike dotaknuti samu suštinu empatije i morala.
Poput Hitchcocka maestralno manipulira psihološkom reakcijom publike. Gluma je fluidna i teče, pa se tako stječe dojam da je svaki glumac dobio onoliko prostora koliko mu treba da bi improvizirao u pojedinim situacijama, ne prateći slijepo svaki detalj scenarija. Kim Ki-jung (So-dam Park) izuzetno dosjetljiva u svojoj novoizmišljenoj ulozi, Park Yeon-kyo (Yeo-jeongYo) prezentirajući naivnu domaćicu koja u potpunosti ovisi o odobravanju svog muža, kao i Sun-kyun Lee (Dong-ik) diveći se novom vozaču koji nikad ne prelazi mjeru dobrog ukusa i ne prelazi liniju zaposlenik-poslodavac. Koncept obitelji s ponosnim ocem, pragmatičnom majkom, sinom usredotočenim na ciljeve i prepredenom kćeri savršeno je pogođen.
Socijalni komentar filma je u tenzijama i kaosu između onih koji imaju i onih koji nemaju, podsjećajući nas da jednako trebamo jedni druge, no i da prevelik jaz može vremenom dovesti do težih zamjeranja koja će eksplodirati, a eksplozija će nas navesti da se zapitamo tko su zapravo pravi paraziti - bogati ili siromašni. Svoju je društvenu kritiku Bong fluidnim pokretom kamere te pomno odabranim scenama eksterijera, života na marginama i u ekstremnom bogatstvu zabilježio na surovo realan način. Pogotovo u sceni poplave koja uništava već ionako polu-propali podrumski stančić na rubnom dijelu Seula, pretvarajući ga u doslovnu septičku jamu. Zvučno usredotočen na kaos sporednih periferijskih ulica i mirnoću raskošnog arhitektonskog zdanja, film donosi i jasnu zvučnu distinkciju između dva prostora. Bogatstvo osigurava mir i harmoniju, dok siromaštvo leži u jami kaosa i buke.
Domišljatost i nepredvidivost zapleta, te sama suština – evolucijski strah od nemogućnosti zaštite vlastite obitelji te veze koje nas drže, a nisu dovoljno jake da nadjačaju prepreke koje nas razdvajaju, samo su dio visceralnog iskustva u gledanju ovog izrazito snažnog južnokorejskog ostvarenja.
© Martin Mikša, FILMOVI.hr, 24. listopada 2019.
