Socijalno angažirane teme

22. Motovunski filmski festival, 23. - 27. srpnja 2019.; dugometražni natjecateljski filmovi, (2. dio)

• 
  
  Film koji je vrlo uspješno prikazao problem zapošljavanja i iseljavanja – i to gorko-slatko, zanimljivo i brza tempa, jest američka crna komedija Kombi slobode (Give me Liberty) redatelja i scenarista Kirila Mikhanovskyja, Rusa doseljenog u SAD, u kojem je iznio vlastita iskustva. Pokazao se kao zreo redatelj koji u scenariju, režiji i brzoj naizmjeničnoj montaži znalački spaja i poslovne i privatne probleme, i pomoć ruskoj zajednici i pomoć osobama s posebnim potrebama, a radnja se zbiva tijekom samo jednoga dana. To je film koji doista zaslužuje da se pogleda, te otkriva redatelja od kojeg se mnogo može očekivati. Ruski pak film Tvornica, redatelja i scenarista Jurija Bikova, mučna je i napeta drama o korupciji, privatizaciji i radnicima kao njihovim žrtvama. Iako prikazuje problematičnost poslovnog iskorištavanja, tlačenja i pritiska u suvremenom društvu, te gotovo imperativ da čovjek uvijek mora djelovati dobro i spremno, austrijska drama Tlo pod nogama ima puno dramaturško-scenarističkih nedostataka u istodobnom prikazu privatnih problema s psihičkim bolesnicima u obitelji.

  
  
  Oleg je vrlo dobar latvijski film i ime glavnoga lika koji odlazi zbog posla u Belgiju, upada u suvremeno ekonomsko ropstvo, i cijelo se vrijeme kao vjernik pita o žrtvi Jaganjca Božjeg i svojoj ulozi u tomu, a zasniva se na istinitu događaju. Posebno je dobra režija Kurisa Kursietisa koji pomno i znakovito isprepliće Olegove tragične poslovne situacije u inozemstvu s privatnim životom u domovini i vlastitim dubokim promišljanjima o smislu života, a to čini odličan kontrast. Film uvodi ozbiljne religijske i vjerske motive, koji se nalaze i u slijedećim filmovima. Dobra drama Nek bude svjetlost redatelja i scenarista Marka Škopa, Slovaka sa zagrebačkom adresom, također spaja rad glavnoga lika Milana u drugoj državi, Njemačkoj, i život u malom slovačkom selu. Lik je moralna vertikala i putokaz ka čestitom životu u religioznoj sredini u koju su se uvukli prikriveno nasilje i militarizam među mladima. Odnos prema ženama u tradicionalnoj patrijarhalnoj pravoslavnoj sredini u makedonskom gradiću Štipu, ispričan istinitom zgodom, prikazuje crna komedija Bog postoji, njeno ime je Petrunija. Doista je prije nekoliko godina jedna djevojka skočila u rijeku i izronila križ koji svećenik baca na blagdan Bogojavljenja, a u kojem tradicionalno sudjeluju samo muškarci. Zanimljivo je da je Makedonska pravoslavna crkva, iako je bila zamoljena, odbila savjetovati pri pisanju scenarija. Film je na Berlinaleu, gdje je imao svjetsku premijeru, dobio nagradu ekumenskog žirija.

  U prikazu crkvenosti u društvu prednjači poljski film Kler, drama redatelja i scenarista Wojciecha Smarzowskija, koji je bio gost u Motovunu. Tri glavna lika trojice svećenika predstavnici su svih vrsta problema. Ali, film je prenatrpan događajima i likovima, te scenaristički i dramaturški povremeno neskladan. Redatelj je rekao kako je imao svećenike koji su mu pomogli i savjetovali ga oko scenarija i u svim fazama rada na filmu. Istaknuo je da nije protiv vjere, nego protiv klerikalizma kojeg ima u Crkvi kao instituciji. Zanimljivo je da u Rumunjskoj na Transilvanijskom međunarodnom filmskom festivalu postoji program Sačuvati vjeru (Keeping the Faith Section), u kojem je Kler prikazan i u kojem je dobio FIPRESCI-jevu nagradu.

  
  
  Prikazani religijski problemi u filmovima nisu samo u kršćanstvu. Njemački film Oray otvara pitanje i u islamu. Redatelj je Mehmet Akif Büyükatalay. Glavni lik želi biti dobar musliman, ali tumačenja imamâ Orayevih riječi dovode do drastičnih promjena u njegovu životu. Postavlja se pitanje što je važnije – bračna ljubav ili tumačenje pravila. U Berlinu je nagrađen za najbolji debitantski film. U odnosu na duhovnost, religiju, djelovanje tamnih sila i nadnaravnih pojava, najviše pitanja postavlja švedsko-njemački film Nevinost, koji poprima elemente horora, ali pokazuje i puno nekoherentnosti i neuvjerljivosti u filmskom jezičnom izričaju i glumi, čime uvelike smanjuje svoju vrijednost.

  Film koji nema navedenih motiva, ali je jako dobar, sporijega ritma i donosi istinitu potresnu priču, jest Šavovi redatelja Miroslava Terzića. Scenaristica Elma Tataragić uspjela je putem životne sudbine jednoga lika, krojačice Ane i njezine obitelji, sažeti iskustva više od pet stotina slučajeva oduzimanja i prodaje djece u Srbiji prije dvadesetak godina. U rodilištu je rečeno da su umrla. Glavna gumica Snežana Bogdanović veoma dojmljivo, dirljivo, minimalističkom izražajnošću utjelovljuje Anu, koja duboko vjeruje da joj je sin živ i čini sve da bi ga pronašla. Film je nagradila međunarodna udruga filmskih kritičara FEDEORA u Puli za najbolji u manjinskoj hrvatskoj koprodukciji.

  
  
  Preostali dugometražni natjecateljski film, francuska nadrealna tragikomedija Jelenja koža Quentina Dupieuxa, potpun je kontrapunkt ostalim filmovima. Otkačen, bizaran, čudan, iracionalan, fetišistički, donekle metafilmski, s Jeanom Dujardinom u glavnoj ulozi.

  Izvan konkurencije prikazana su dva hrvatska filma: izvrstan igrano-dokumentarni Dnevnik Diane Budisavljević, redateljice Dane Budisavljević, koji je posve zasluženo apsolutni pobjednik na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, te potpuno rasprodana svjetska premijera dokumentarnog filma Tusta redatelja Andreja Korovljeva, koja je privukla posebno Puležane i Istrijane, a nije ih spriječilo ni iznenadno nevrijeme. U Motovunu su prikazani ciklusi filmova Poljska u fokusu i Populizam za početnike. Laureat nagrade 50 godina je snimatelj Živko Zalar. Zanimljivo je i pohvalno da je u čast redatelja Dušana Makavejeva Maka, koji je uvijek bio blizak Motovunskom filmskom festivalu a umro je u siječnju ove godine, jedno kino nazvano Mak. Revija filmova s Motovunskog festivala već se prikazuje u hrvatskim gradovima. Bilo bi dobro da većina filmova dođe i na redovit kinoprogram.

  © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 20. kolovoza 2019.

Piše:

Marijana
Jakovljević