Sasvim nepotreban remake

Kralj lavova (The Lion King), 2019., red. Jon Favreau

• 
  
  Ako me dobro pamćenje služi, zanimljivost Disneyjeva animiranoga filma Kralj lavova (The Lion King, 1994) Rogera Allesa i Roba Minkoffa počivala je na činjenici da je posrijedi bilo prvo dugometražno animirano djelo u dugoj povijesti studija koje je temeljeno na originalnoj priči. Ona nije bila pretjerano kompleksna te se poigravala fabularnim konturama Hamleta i motivom patricida. Zli i mlađi Scar frustriran je što je što je stariji brat Mufasa naslijedio prijestolje, a posebice ga je ražestilo rođenje kraljeva sina Simbe, koji postaje neposredni kraljev nasljednik. Stoga spletkari s hijenama prognanima iz kraljevstva kako bi ubio Mufasu, za što naposljetku optužuje maloga Simbu, koji je primoran napustiti rodni dom te otići na neizvjesna lutanja. Priča je temeljena na arhetipskih obrascima: junak mora odrasti te prihvatiti odgovornost pa je izgnanstvo analogno stjecanju iskustva i potvrđivanju. Potonje u završnici kulminira sukobom s negativcem te prisvajanjem legitimnog prava na tron. Pritom Mufasa predstavlja demokratsku vlast koja sluša volju naroda te respektira prava svih živih bića u zajednici, dok Scar upućuje na totalitarizam i tiraniju, vođen isključivo materijalnim i egoističnim pobudama. Simba treba svrgnuti tiraniju te revitalizirati očevo nasljeđe. Radnja djela pritom se odvijala među životinjskim carstvom Afrike, dočaranim raskošnom klasičnom animacijom.

  
  
  Kralj lavova nastaje u trenutku kada se Disney nakon više desetljeća oporavio od kreativne i komercijalne stagnacije u području dugometražnog animiranoga filma. Oporavak je započeo 1989. godine s Malom sirenom (The Little Mermaid) Rona Clemensa i Roba Muskera, a nastavio se s Ljepoticom i zvijeri (Beauty and the Beast, 1993) Garyja Trousdalea i Kirka Wisea te Aladdinom (1992) Rona Clemensa i Roba Muskera, da bi vrhunac doživio upravo s ostvarenjem Allesa i Minkoffa. Dvadeset i pet godina kasnije Disney postiže monopol u holivudskoj produkciji kupnjom Lucasfilma i Foxa, no kreativno opada zbog vlastite gramzivosti koja će ga jednoga dana koštati glave. Stoga umjesto da tendira originalnosti, igra na sigurno te mahom osuvremenjuje vlastite brendove koji su publici otprije poznati. Izlike za navedeno pronalazi u razvoju tehnologije. Današnjoj publici prijemčivija je live action tehnologija ili hiperrealistična kompjuterska animacija od klasične animacije iz dvadesetoga stoljeća, što studiju omogućuje da sve svoje hitove reciklira u novome ruhu.

  
  
  Kralj lavova (2019) Jona Favreau (Iron Man 1 & 2, Knjiga o džungli) prodaje se za live action ostvarenje, no posrijedi je animirani remake animiranoga filma, samo što je klasičnu animaciju zamijenila trodimenzionalna kompjuterska animaciji ili CGI, koji je danas postao standardnim sastojkom svakoga filma te se rašireno koristi za kreiranje specijalnih efekata. Odmah želim istaknuti da je posrijedi prepravak gotovo identičan izvorniku, koji ga prati iz scene u scenu. Međutim, devedeset minuta originala sada je razvučeno na sto i dvadeset minuta. Kažem razvučeno jer tih tridesetak minuta predstavlja suvišak pošto sama priča nema fabularnoga štofa za toliko trajanje. Favreau i ekipa su određene segmente radnje i scene skratili, najvjerojatnije iz razloga što je kompjutersku animaciju bilo teško uskladiti s emocionalnom i inom ekspresivnošću protagonista, dok su druge nepotrebno produljili. Novi Kralj lavova na trenutke pati od praznoga hoda: dugo mu treba da se radnja zahukta, a nakon toga ponovno dolazi do opadanja ritma u nedogađajnom segmentu Simbina izbivanja iz doma.

  Studio nije shvatio da hiperrealistična kompjuterska animacija možda nije najsretnine rješenje za ovakvu vrstu filma. Prvo stječete dojam kao da gledate neki odgojno-obrazovani dokumentarac iz životinjskoga svijeta, a onda sve te hiperrealistične životinje, lišene facijalne ekspresivnosti, počinju govoriti i pjevati. Pritom se ne mogu odlučiti što od toga izaziva veći dojam bizarnosti i zazornosti. Možda ipak pjesme, koje su, pogađate, također preuzete iz izvornika te obrađene kako bi svojim melosom i ritmovima odgovarale ukusu suvremenog uha, iako ostavljaju dojam jeftine i konfekcijske pop-produkcije koja popunjava glazbeni program neambicioznih radiopostaja.

  
  
  Favreauovo ostvarenje u potpunosti je lišeno emocija, živosti i iskrenosti. Taj barbarski digitalni hiperrealizam stvara suprotan učinak od željenoga: životinje djeluju vizualno impresivno rekreirano, no krajnje beskrvno, beskarakterno i dosadno. Lavice su toliko nalik jedne na drugu da ih uopće ne možete razlikovati, a slično je i s hijenama. U animiranim filmovima posebice je bitan glumčev glas jer glumci posuđuju glas animiranim likova pa se u ovdje u potpunosti glumi glasom. U klasičnoj animaciji to je kombinirano s facijalnim ekspresijama likova, koje su se isto mogle animirati, pa je navedeno u kombinaciji imalo veliku ulogu u karakterizaciji i doživljaju likova. Ove CGI životinje pak nemaju nikakvu ekspresivnost, djeluju kao da su odveć nabotoksirane, a na njihovu neizražajnost dodatno se nadovezuju nedostatci u glumačkim izvedbama. Kralj lavova ima uvjerljivo jednu od najgorih glasovnih sinkronizacija viđenih u animiranom filmu posljednjih godina. Većina glumaca odaje dojam nezainteresiranosti ili jednostavno redateljeve loše vođenosti, pa djeluju kao da bezizražajno čitaju replike s papira. Lik i njegova pojava ne povezuju se skladno, što dodatno budi zazorne dojmove. Digitalna hladnoća nastojala se nadomjestiti umjetnim putem: prenaglašenom i patetičnom izvan-dijegetskom glazbom.

  Kralj lavova možda je vizualno impresivan, no istodobno je beskrvan, beživotan i dosadan, sasvim nepotreban.

   © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. srpnja 2019.

   

Piše:

Dejan
Durić