Reciklirano, neinventivno i bezlično
Spider-Man: Daleko od kuće (Spider-Man: Far from Home), 2019., red. Jon Watts
-
Mentalitet te stanje kreativnosti u suvremenoj američkoj komercijalnoj filmskoj produkciji zorno prikazuje slučaj Spiderman. Posrijedi je Marvelov stripovski junak koji je doživio transfer na velika platna među brojnim stipovskim junacima koji su time ujedno postali i filmski, a da ih više ne možemo niti popamtiti. Također je dio Marvelova filmskog univerzuma, koji u nedostatku originalnih i svježih ideja nastoji objediniti filmsko-stripovske junake, od kojih se svaki za svoju minutažu bori, dok oni manje sretni bivaju svedeni na uloge statista koji dezorijentirano trčkaraju u svojim raznobojnim i šarenim trikoima uzduž i poprijeko kadrova. Sve naravno treba izgledati što grandioznije i epičnije te biti isprepleteno brojnim scenama destrukcije i razaranja kako bi se zadržala pozornost publike, čiji veliki problem predstavlja koncentracija i usredotočenost. U kinodvorani nemaju mogućnost praćenja filma opcijom ubrzanoga gledanja kao kod kuće. Stoga da manje tipkaju po mobitelima, morate ih neprestano držati u stanju vizualne podraženosti. Dok se danas većina intrigantnih i originalnih stvari odvija na televiziji i streaming servisima u formi televizijskih serija, visokobudžetna kino filmska produkcija postaje sve bezličnija i bazičnija jer se svodi na stripovske ekranizacije, nastavke, remakeove i rebootove, termine danas vrlo popularne i prezastupljene. Kada gledate sve te silne Spidermane, Iron Mane, Osvetnike, Batmana, X-Mene u nebrojenim izdanjima i nastavcima, imate osjećaj kao da su dugometražni filmovi preuzeli formu televizijskih serija čiji se nastavci trajanjem razvlače u nedogled i svakih nekoliko godina puštaju u kinodvorane. Pritom se ne možete oteti dojmu da neprestano gledate jedan te isti film, kao da ste se nekim nesretnim slučajem zatekli u Ramisovu Groundhog Dayu (1993).
Istraživanja su pokazala da su sredinom devedesetih godina na godišnjim listama najgledanijih filmova pri vrhu redovito bile originalne priče. Dvadesetak godina kasnije neizostavno među pet najgledanijih filmova godišnje nalazimo nastavke, koji su često pritom stripovske ekranizacije. One su postale svojevrsni brendovi koje je lako reklamirati jer nude publici prepoznatljivu formulu, što znači da se Hollywood danas u želji za sigurnom zaradom opredjeljuje za formulaičnost i statičnost naspram inovativnosti i eksperimentiranja. Kako sam na početku naznačio, navedeno izvrsno ilustrira slučaj Spidermana. Posrijedi je junak koji je u posljednjih sedamnaest godina imao sedam samostalnih filmova u čak tri inkarnacije. Prva je vezana uz početak dvijetisućitih i trilogiju Sama Raimija s Tobyjem Maguireom u glavnoj ulozi (2002, 2004, 2007). Kada se ona kreativno i komercijalno iscrpila, dogodio se reboot, do kojega je došlo ekspresnom brzinom: 2012. Marc Webb potisuje The Amazing Spider-Man s Andrewom Garfieldom u glavnoj ulozi, a potom i nastavak dvije godine kasnije. Nakon što se odrasli Spiderman ofucao, došlo je vrijeme i za njegovo pomlađivanje, što je trend vrlo popularan u Hollywoodu (vidi Zvjezdane staze i Ratove zvijezda), koji je u konačnici doveo do vrlo bizarnog CGI faceliftinga vremešnih filmskih zvijezda, još jednoga znaka da naša civilizacija svojom glupošću i neukusom srlja prema neumitnom završetku.
U Spider-Man: Homecoming (2017) Jona Wattsa – drugom rebootu i trećoj Spidermanovoj inkarnaciji u vrlo kratkom vremenskom periodu, Peter Parker (Tom Holland) vraćen je u svoje tinejdžerske godine. Patetična mitologija američke srednje škole sa štreberima i autsajderima, popularnim dečkima, ljubavnim interesima i sličnim može se ponovno reciklirati do mile volje. Parker je razapet između želje za normalnim životom te ga muče sve boljke tinejdžerske dobi i saznanja da ima posebne moći koje mu omogućuju da spasi susjedstvo od zlih i naopakih ljudi. Pritom mu povjerenje pruža i Tony Stark, pa je na putu da ispuni svoju mačoidnu fantaziju i postane Osvetnik, što je kompenzacija za srednjoškolsku marginaliziranost.
U nastavku (2019), kako i podnaslov sugerira, Parker se zajedno s razredom zatječe daleko od kuće, na ekskurziji u Europi, što je transponirana priča o inicijaciji i odrastanju u kojoj se dobar i čestit junak nađe u tuđini, daleko od prisnoga i poznatoga, te se mora potvrditi snagom, inteligencijom i spretnošću u srazu s antagonistom. Negativac je Mysterio (Jake Gyllenahaal), koji se namjerio uzurpirati tehnološke invencije Starkova imperija pa je u svrhu postizanja cilja krenuo na razorni pohod europskim turističkim odrednicama poput Venecije, Praga, Berlina i Londona, što je u svakom slučaju dobra turistička reklama za navedene gradove. Priča nije osobito inventivna, reciklira obrasce iz prethodnog i sličnih mu ostvarenja, samo što je dodan novi negativac a radnja premještena iz SAD-a u Europu, gdje živopisni urbani pejzaži europskih gradova mogu poslužiti kao dobra kulisa za bombastično razaranje. Osim što shvaća da je u svojoj nesmotrenosti i naivnosti napravio propust života, Parkera i dalje muče ljubavni problemi i kolege iz razreda, što se odvija kroz povezivanje triju elemenata. Prvi i neizostavni je humor. Drugi je pristojna doza patetike, iako treba priznati Wattsu da je katkad spreman na dobrodošlu autoironiju, kao tijekom najavne špice uz zvukove hita I Will Always Love You Whitney Houston. Treći je vezan uz krcanje filma specijalnim efektima i bombastičnim akcijskim scenama – za svaki od spomenutih gradova vrlo proračunato veže se jedan. Međutim, redatelju upravo akcijski prizori predstavljaju najveći problem. Često su nespretno izvedeni, odveć konfuzno, ostavljaju dojam da niti Watts sam nije bio siguran gdje je htio smjestiti kameru, a pritom niti CGI nije uvijek na razini na kojoj je trebao biti. U scenarij je nakalemljena problematika propitivanja stvarnosti, no razrađena je do razine dosjetke, isto kao što je Gyllenhaalov Mysterio odveć papirnato oblikovan.© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 11. srpnja 2019.
