Glazbeno putovanje kroz Istru

Kratki izlet, red. Igor Bezinović, sklad. Hrvoje Nikšić

• 
  
  Tko je išao na Motovunski filmski festival, zna kakav muk i sneni ugođaj vlada njegovim kampom tijekom prijepodneva. Žega, vrućina, zrikavci, pjev ptica, pokoja gitara i mamurni vokali. Sve je to utjelovljeno zvukovima i glazbom filma Kratki izlet Igora Bezinovića.

  Glasna prizorna glazba tuluma i koncerata kojima film započinje dodatno naglašavaju dihotomiju motovunskih noći i dana. Iako se većina filma ne odvija u samom Motovunu nego u istarskoj prirodi i gradićima gdje sedmorica svježih poznanika luta tražeći srednjovjekovne freske, ambijent motovunskog dana ih prati. Opuštene, opijene i iscrpljene likove dočarava neprizorna glazba Hrvoja Nikšića. Dugi, lučni tonovi elektronike i gudača stvaraju spokojan ugođaj sjete, a njezino postepeno pojavljivanje i izmjenjivanje s ambijentalnim zvukovima za gledatelja djeluju ugodno i nenametljivo. Takav je i vizualan aspekt filma: dugi kadrovi, relativno statična kamera, usporena radnja i kretnje likova, kao i njihovo nevažno ćaskanje.

  Nešto su nametljiviji trenuci odlaska iz prirode, susreti s ljudima i ulasci u istarske gradiće koji svojom pustoši stvaraju nelagodu. Kod gledatelja je ona pojačana vizualnim i zvučnim: žablja perspektiva, znatno kraći kadrovi ili krupni i bliski planovi statičnih likova, dočim je zvukovno dočarana nedostatkom dijaloga i prodornim zvukom istarskih sopila i miha. Autor je kreativno ubacio i druge tradicijske elemente istarske glazbe i folklora, poput zvončara koji bukom i pojavom djeluju sablasno. Ipak, sve folklorne elemente u pozadini i dalje prati elektronika prevladavajuće neprizorne glazbe.

  
  
  Možda najzanimljiviji dio filmske partiture čini baratanje ljudskim glasom. Kako glas lako postane zvuk, šum ili čak glazba, redatelj se u suradnji sa skladateljem odlučio upravo ovime poigrati. Tako nam Martinino pjevanje melodije bez teksta boškarinima donosi primjer dezintegracije verbalnog u neverbalni glas. No, skladatelj ide korak dalje i elektronikom glas pretvara u pravu glazbu. Najprije mu pridružuje elektroničke zvukove, zatim mu nadodaje jeku, sve dok glas i sam ne postaje jedan elektronički zvuk koji se stapa s preostalim. Poseban element zvučne pozadine čini naracija. Već samo manipuliranje prizornošću narativnog glasa je zanimljivo. Naime, naracija koja je obično naneseni ili dodani glas sadrži prizoran glas, dočim je njezin izvor najčešće neprizoran. No, kako je glavni lik gotovo u svim scenama prisutan, izvor narativnog glasa je u kadru. Stoga gledatelju neobično djeluje kadar lika koji nam se obraća bez da otvara usta. S druge strane, naracija najčešće nije upućena filmskim likovima nego eksplicitno gledateljima. U Kratkom izletu se narator često obraća baš svojim suputnicima. Upravo je takva jedna od posljednjih scena prije pronalaska freski, u kojoj su od likova preostali samo pripovjedač i tajanstveni Roko. Narator Roku postavlja raznolika pitanja, no kako su oba lika leđima okrenuta kameri, gledatelj ovo ne prepoznaje kao naraciju (nadodani glas) sve dok ne uoči da Roko ne reagira na pitanja jer ih ne čuje.

  
  
  Glazba u Kratkom izletu čini savršenu cjelinu. Jednolična, relativno rijetka, nenametljiva neprizorna glazba savršeno je nadopunjena prizornim zvukovima prirode i lijenim, dubokim glasom pripovjedača. Prodorni odlomci istarskog folklora taman su dovoljno kratki da stvore dinamičnost, a istovremeno ne naruše sveopći ugođaj filma. Dodatnu zaokruženost čine zvukovi i prizorna glazba gradskih okruženja na početku i kraju filma.
  
  © Lucija Šoštarić, FILMOVI.hr, 8. srpnja 2019.

Piše:

Lucija
Šoštarić