Sraz likovnosti i surove dokumentarnosti

29. Svjetski festival animiranog filma – Animafest Zagreb, 3. - 8. lipnja 2019.; dugometražni filmovi

• 
  
  Osam filmova bilo je u Velikom natjecanju dugometražnih animiranih filmova i svi su za odrasle gledatelje. Stigli su iz raznih krajeva svijeta, iz različitih kinematografija, produkcija, animacijskih tehnika, ali svi s izričitim višestrukim odnosom prema likovnosti, crtanju, slikanju, povijesti umjetnosti, filmskoj umjetnosti, te s poetskom vizualnošću, katkad stripovski oblikovanim likovima – pri čemu su u skladu s temom ovogodišnjeg Animafesta: Animirani filmovi i likovne umjetnosti. Jedan je posve ručno nacrtan na papiru – kanadski Ville Neuve, jedan lutka-film nastao stop-animacijom– čileanski Kuća duhova, a ostali su računalno crtani i animirani. No nekoliko njih sadrži dokumentarne snimke i fotografije, čime su se uvelike približili hibridnom filmu. To se posebice odnosi na filmove koji imaju motiv ili temu društveno-političku situaciju u pojedinim zemljama, temeljenu na stvarnim događajima.
  
  Sraz likovnosti i vizualne poetike i estetike sa surovom dokumentarnošću vrlo je očit, često neugodan, ali u službi pomicanja granica filmskoga jezika, čime je postignut jači dojam na gledatelje pri prenošenju socijalnih poruka i njihovu socijalnom osvješćivanju i suosjećanju. Time su likovi još više profilirani, a dobra psihološka karakterizacija protagonista odlika je gotovo svih filmova. Žanrovska odrednica filmova je različita, ali ih spajaju česti biografski elementi. Dramaturgija i redateljska poetika filmova vrlo su jasne, a to narativno stvara preglednu cjelinu i zaokruženu priču. Zajednička karakteristika glazbe svih filmova jest ponajprije u dočaravanju ozračja okruženja i raspoloženja likova. Animafest je imao i jednu svjetsku premijeru filma – latvijski Daljine.
  
  
  
  O dobitnicima nagrada u dugometražnoj kategoriji bilo je riječi već u tekstu o svim pobjednicima ovogodišnjega Animafesta. Podsjetimo, dobitnik Grand prixa prema ocjeni stručnoga žirija jest izvrstan mađarski film Ruben Brandt, kolekcionar Milorada Krstića, koji će doći u kina. On sjajno povezuje mnoge likovne pravce, umjetnike, umjetnine, svjetske muzeje; glavni lik ima ime osmišljeno prema dvojici likovnih velikana, Rubensu i Rembrandtu. Usto je film odličan akcijski triler o pljački, psihološkim problemima, noćnim morama i zagonetnom pojavljivanju 25. filmske sličice. Vrlo je maštovit i duhovit.

  Dobitnik posebnog priznanja žirija i nagrade publike jest francusko-belgijsko-luksemburško-kambodžanska drama Funan, dugometražni prvijenac Denisa Doa. Ljepota toga vizualno očaravajućeg filma, likovno vrlo poetski iznijansiranog, suprotna je događajima koje prikazuje. Ima dokumentarni okvir koji objašnjava stanje u Kambodži 1975. godine, kada su na vlast došli Crveni Kmeri.

  
  
  Nadrealizam je bio čest motiv i radnje i vizualnih predočavanja u filmovima na Animafestu. No najviše je došao do izražaja u izvrsnom filmu Buňuel u labirintu kornjača katalonskog iskusnog animatora Salvadora Simóa. Napravio je film prema istoimenou grafičkom romanu španjolskog karikaturista Fermina Solisa o neobičnom istinitom događaju u životu slavnog nadrealističnog redatelja Luisa Buňuela. Riječ je o snimanju drugoga Buňuelova filma, dokumentarca Las Hurdes: Zemlja bez kruha iz 1933. godine, čime se postigla i metafilmičnost. Osiromašenom Buňuelu pomoć je stigla od prijatelja iz djetinjstva, umjetnika Ramóna Acina, koji je dobitkom na lutriji financirao taj film, želeći pomoći ljudima iz toga najsiromašnijega španjolskoga područja. Salvador Simó vješto ubacuje dokumentarne ulomke iz Buňuelova filma, čime otkriva i još neke pojedinosti njegove osobnosti. Psihološka i socijalna dimenzija u filmu vješto se isprepliću, nadrealističke slike i okrutna stvarnost. Likovi su simpatični, stripovski osmišljene stvarne osobe, vrlo toplo prikazane. To je lijepa priča o pravom prijateljstvu i umjetnosti. Na festivalu u Annecyju film je dobio priznanje žirija i nagradu za najbolju originalnu glazbu skladatelja Artura Cardelusa.

  
  
  Na Animafestu je prikazan i dobitnik nagrade Europske filmske akademije za najbolji dugometražni animirani film. To je poljski hibridni uradak nastao u koprodukciji s još četiri europske kinematografije, Jedan dan života (Jeszcze dzien zycia / Another Day of Life) redateljskog dvojca Raúla de la Fuentea i Damiana Nenowa, koji je uz ostalo dobitnik i španjolske nagrade Goya. Ipak, točniji i bolji bio bi prijevod naslova Još jedan dan života, i to ne samo zato što odgovara izvorniku, nego i fabuli. Naime, riječ je o preživljavanju od dana do dana u vrlo teškim i prilično nejasnim ratnim okolnostima. Temelji se na publicističkoj knjizi poljskog ratnog izvjestitelja i putopisca Ryszarda Kapuscinskog (1932– 2007) o početku građanskoga rata 1975. godine u Angoli. Osim vrlo dobrog živopisnog kolorita oslikanog animacijskog dijela i uvjerljivih životnih likova, film sadrži umetnute fotografije i dokumentarne snimke, te se uvelike koristila rotoskopska animacija.

  Kapuscinski je izvješćivao za poljsku novinsku agenciju. Shvatio je koliko je važno iznijeti istinu i dati glas siromašnom i jadnom narodu u ratu te fotografirati ljude, jer time ostaje trajan trag o njihovu postojanju. Film vrlo dojmljivo i snažno prikazuje važnost ratnih izvjestitelja, njihovu strast prema poslu, ljubav prema ljudima i spremnost da riskiraju vlastiti život. Taj animirani biografski dokumentarac nosi snažnu antiratnu poruku. Fuente, jedan od redatelja, bio je i direktor fotografije i montažer, te je time vjerojatno najzaslužniji za skladnu cjelinu filma. 

  Dva su filma izrazito poetska. Kanadski crno-bijeli film Ville Neuve redatelja i scenarista Félixa Dufour-Laperrièrea posve je ručno oslikan na više od 80 tisuća crteža. Premda vizualno djeluje jednostavno, skriva i otkriva niz poigravanja linijama, oblicima, sjenama, sivilom i bjelinama, konturama i cjelinama, čime istančano dočarava psihološko-intimnu situaciju bračnog para i odrasloga sina koji se nastoje ponovno povezati. Mnogo je monologa i dijaloga u tim riječima i poetičnosti, a iza svega je opet društvenopolitički kontekst, referendum za neovisnost Quebeca 1995. godine. Nadahnut je kratkom pričom Raymonda Carvera. Film je to u kojem zvučno – riječi, katkad dominira nad vizualnim.

  
  
  Drugi je latvijski Daljine (Away), dugometražni prvijenac mladoga Gintsa Zilbalodisa (1994), koji je cjelokupni autor – redatelj, scenarist, animator i skladatelj. No on već ima mnogo iskustva s kratkometražnim filmovima. Bio je na Animafestu, gdje je film imao svjetsku premijeru. To je film bez riječi, tako da je slikom i glazbom prikazana priča o dječaku koji se s pticom na ramenu motorom vraća kući. Poetičnost je ovdje vizualna, u prekrasno oslikanoj pozadini, scenografiji totala prirode kojom putuje i gotovo paučinasto mekanoj dočaranosti neba i vodenih površina. Sastoji se od četiri dijela koji bi mogli biti i samostalni filmovi, što je prvi, prema kojemu je naslovljen cijeli film, i bio. No ta bi se arhetipska priča o svladavanju izvanjskih i unutarnjih prepreka mogla i nastaviti.

  Dva su filma žanrovski horori. Jedan je čileanski Kuća vukova (La Casa Lobo) autorskog dvojca Joaquína Conciňa i Cristóbala Leóna, lutka-film nastao stop-animacijom, s mnogo stravičnih preobrazbi likova izrađenih od papira. Scenografija je zapuštena stvarna kuća u kojoj se radnja zbiva. I tu je pozadina priče iz života i vrlo je jezovita, s obzirom na to da je riječ o zloglasnom njemačkom kultu Colonia Dignidad u Čileu. Alegorijama i metaforama prikazan je bijeg djevojke Marije iz kulta i život u kući u kojoj se skriva. Ali, indoktrinacija ju i ondje sustiže i vodi autodestrukciji. Stravičnost priče prati vizualna ružnoća.

  Drugi film strave jest japanski Aragne: Grimizni znak Sakua Sakamotoa. Iako se uvijek radujemo anime filmovima i japanskoj kinematografiji, ovoga puta to je bio najlošiji film na Animafestu. Dugometražni je autorov prvijenac u kojem se bavi psihološkim hororom, ali postupci na razini priče kojima se služi predvidljivi su, vrlo stereotipni, a vizualni efekti nedovoljni da nadoknade propušteno. Riječ je o djevojci koja se useljava u zgradu punu tajanstvenih pojava, koje pokušava dokučiti i riješiti. No bez obzira na taj film, ovogodišnji Animafest donio je sjajne dugometražne animirane filmove i bilo bi dobro da dođu u kina, jer filmofili će uživati gledajući ih.

  © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 1. srpnja 2019.

Piše:

Marijana
Jakovljević