Vrhunsko televizijsko ostvarenje
Černobil (Chernobyl), red. Craig Mazin
-
U vrijeme sve veće ekspanzije televizijskih serija, kad je vidljiva velika produkcija i mnogo uloženih novaca u određen projekt, zaista je teško producirati neko solidno ili pak kvalitetnije ostvarenje koje bi osvojilo gledatelje diljem svijeta i prikovalo ih uz ekran. U svibnju ove godine svakako je to pošlo za rukom seriji Černobil, a pitanje je zašto.Redatelj ove televizijske mini-serije u pet nastavaka je Craig Mazin, scenarist i redatelj inače poznat po scenarističkom radu na dva nastavka Mrak filma, zatim Mamurluk 2 (2011), Mamurluk 3 (2013), Krađa identiteta (2013), Lovac i ledena kraljica (2016) te podcastu Scriptnotes koji se bavi tematikom pisanja scenarija. Mazin na ovoj seriji djeluje kao tvorac, scenarist i producent. Redatelj je Johan Renck, manje poznat po radu na nekim epizodama serije Breaking Bad, The Walking Dead i The Halt and Catch Fire te filmu Oslobađajući Nancy (2008). U glavnim ulogama su Jared Harris, Stellan Skarsgård, Emily Watson, Paul Ritter te ostali. Serija je napravljena u koprodukcijji HBO-a i Skya UK, a dijelom je bazirana i na memoarima Nobelom nagrađene Svetlane Aleksijevič koja je zapisala sjećanja još uvijek preživjelih, bivših stanovnika Pripyata.
Prema samom nazivu mini-serije, jasno je da se radi o pokrajini Černobil, odnosno elektrani koja je bila poprište svjetske nuklearne katastrofe. Ta se elektrana nalazila pokraj grada Pripyata na sjeveru ukrajinske granice, a u blizini bjeloruske. Katastrofa se dogodila 1986. godine, točnije 26. travnja iste godine, kad su europske i svjetske oči bile uprte u poprište katastrofe i u nekadašnji Sovjetski Savez, unutar kojeg su bile Bjelorusija i Ukrajina. Kao lokacija snimanja dobro je poslužila Litva koja je vjerodostojno reproducirala prostore bivšeg SSSR-a. Čitave zgrade i bolnice prikazane u seriji nalaze se u litvanskom gradu Kaunasu, dok je za primjer same elektrane poslužila ona u gradu Ignalina, koja je vrlo slična onoj u Černobilu. Osim interijera i eksterijera koji prenose duh onoga vremena, kostimografija također dodaje ton i pojačava duh vremena.Radnja serije vodi nas u 1988. kad Valery Legasov, bivši odgovorni inženjer u Černobilu, snima audiozapise ne bi li otkrio pravu istinu o Černobilu i uzroku katastrofe. Nakon uvodnih scena s Legasovom koji snima zapise, skriva ih i kasnije se objesi, vraćamo se dvije godine unazad, ka katastrofi koja je započela eksplozijom. Prvi koji odlazi na mjesto nesreće jest vatrogasac Vasily Ignatenko koji živi s trudnom suprugom. Osim njih, pojavljuje se i Ulana Khomyuk, znanstvenica s bjeloruskog instituta, koja se uputi u Pripyat ne bi li pomogla oko sanacije štete i sprječavanja daljnje i veće radijacije. Pratimo sastanke nadređenih i onih pri samome vrhu, koji odlučuju o stanju i situaciji u Černobilu, pa i sudbini običnih ljudi.
Dakle, iz prije spomenutog razvidno je da radnja počinje i odvija se u početnim scenama prve epizode u narativnoj sadašnjosti, da bi kasnije prešla u narativnu prošlost i nastavila se odvijati u istom vremenskom periodu, tj. u linearno-kronološkom slijedu. Uvodni dio s Legasovom poslužio je kao svojevrsni epilog i dodatno pojašnjenje i/ili moralna vertikala koja je vrlo bitna za samu seriju. Kasnije pratimo tijek događaja kroz prizmu običnog čovjeka i malih ljudi, prvenstveno zaposlenika elektrane te vatrogasaca koji su prvi na mjestu nesreće. Sama nesreća širi se koncentričnim krugovima doslovno - od žarišta preko cijeloga grada, zemlje u Europu; no i simbolički - posljedice nesreće zahvaćaju i uključuju prve na liniji sanacije - vatrogasce, zatim same stanovnike grada te se dalje šire od dna prema samome vrhu sustava bivšeg SSSR-a.Žanrovski Černobil slovi kao povijesna drama, no nosi tragove i drugih žanrovskih obrazaca. Dramu možemo detektirati u sporijoj fluktuaciji, nijansiranju protagonista te u samoj tematici, a ostali elementi koji odaju žanrovsku heterogenost jesu elementi trilera i horora koji su uočljivi boljom analizom i raščlanjenjem. Vidljivo je da serija cijelo vrijeme sadrži određene trenutke trilera, a oni su vezani uz zaglušenu dinamiku događanja te nadsimboliku i osjećaj težine prisutan u njoj. Jednako tako osjećaj horora je prisutan i vidljiv u scenama i pokušajima sanacije štete, suočavanjima vatrogasaca s neočekivanim te u brzim pokretima kamere koja se ponekad čini kao da se trese, što dodatno pridonosi realističnosti. Scene horora izazivaju i slike običnih ljudi, vatrogasaca i onih sa dna sustava kojima je elektrana bila život, a koji su kasnije odlučili žrtvovali svoje živote ne bi li pokušali sanirati štetu.
Scene borbe s nezaustavljivom stihijom, kao i scene unesrećenih i ležećih koji su poprimili visoki stupanj opeklina od eksplozije i abnormalnu količinu radijacije, gotovo su naturalistički akcentirane slike jakih boja koje izazivaju jezu i užas u svakome gledatelju i tako što realističnije nastoje prenijeti događaje i osjećaje onih nesrećom zahvaćenih, malih ljudi. Epizode koje su posebice usmjerene na prikaz posljedica tragedije i proživljavanje iste od strane malih ljudi, pojedinaca čije je živote pogodila, jesu treća i četvrta epizoda, gdje vidimo spomenute unesrećene, opekline, raspadajuća i radioaktivna tijela, napušteni grad te životinje koje moraju biti ubijene radi doze radijacije koje su primile. Obje epizode posebice se doimaju teške i mučne te u svojoj najsurovijoj realnosti prikazuju što je nuklearna tragedija uzrokovala i značila za ondašnje vrijeme, ljude i sva živa bića.Nadalje, bitno je još jednom pojasniti spomenuti osjećaj težine koji je prisutan kroz cijelu seriju i kompaktan sa cjelinom, on je gotovo neodvojiv. Osjećaj težine simbolički je nevidljiv i toliko prisutan da djeluje gotovo zaglušujuće, poput onog nevidljivog radioaktivnog dima koji se širi iz reaktora i silovito raspršuje radioaktivne otrovne i smrtonosne čestice. Simbolička težina u kombinaciji s nevinim ljudima koji sudjeluju u katastrofi poprima značenje simboličke mučnine, crnog gustog radioaktivnog oblaka koji se nadvio, punog zle kobi, nezaustavljive sudbine koja se kreće i koju se ne može zaustaviti. Likovi su nemoćni u takvom zaglušenom ozračju, ponekad fargovskoj atmosferi i okruženju; djeluju kao žrtve svojevrsne hamartijske sudbine koju nisu mogli predvidjeti i na koju nisu mogli utjecati. Takvi osjećaji i atmosferičnost zabašureni su misterijom i prolongiranjem inicijalne crne prognoze, a potpomognuti su glazbom koja je i više nego u službi svega navedenoga. Glazba, naime, također odašilje zvuk težine, mučnine i nečeg zlokobnog. Note tako podsjećaju na zvuk teškog metala, okretanja turbina, zvukove tutnjave, Geigerovog brojača, lupanja čega u tmini, praznini i daljini te odzvanjanje istoga.
Ono što je neizostavno jest prikaz i slika ondašnjeg SSSR-a, njegovog sistema, piramide i načina funkcioniranja. Kroz priču o tragediji u Černobilu jasno je dana slika tog povijesnog režima u fundusu kog su bile razne laži, važne tajne i zataškavanja koječega. U sastancima visoko pozicioniranih i njihovom razgovoru te odnosima prema samoj situaciji vješto je ocrtan način na koji su provodili svoju politiku; u svemu i ispred svega bio je socijalistički sustav - po tome sudeći, i za njih idealan, najbolje uređenje koje je tada moglo postojati. Njegovo veličanje i idealiziranje dobro je prikazano na sastancima, kao i spomenuto zataškavanje koje se pokušalo primijeniti na samu tragediju, što je vidljivo na jednom od istih sastanaka. Unatoč tome, i unutar takvog sustava postojali su pojedinci koji nisu željeli šutjeti – borci za pravdu i istinu, a prepoznajemo ih u liku znanstvenika Legasova i Khomyuk te kasnije osvještenijeg političara Borisa Ščerbine. Legasov je prikazan kao znanstvenik koji pokazuje znanje, ali i razumijevanje novonastale situacije, temeljeno na znanstvenim činjenicama, kao i Khomyuk, dok je Ščerbina prikazan kao visokopozicionirani bez potrebnog znanja, a time i početnog razumijevanja. Trojac je najzaslužniji što se černobilska tragedija uspjela koliko-toliko sanirati i što je sanacija išla u dobrom smjeru, iako prekasno. Jared Harris u liku Legasova, Emily Watson u liku Ulane Khomyuk i Stellan Skarsgard kao Boris Ščerbina čine glumački trolist koji je većinski nositelj ove mini-serije, a svojim su glumačkim istupima briljirali i učinili seriju dodatno boljom.
Izuzevši prijašnje dokumentarne pokušaje iste tematike, igrana serija Černobil prva je takve vrste koja je žanrovskim blendom, uvjerljivom glumom te minucioznim prikazom detalja dala jasan i realističan, gotovo naturalistički i jezovit prikaz jedne od najvećih svjetskih nuklearnih tragedija te na taj način pokušala približiti svu strahotu i strepnju pojedinaca i tadašnjeg društva. Dakako, Černobil služi kao potresno svjedočanstvo i upozorenje na moguće katastrofalne posljedice ljudske pogreške i potrebitu ažurnost prilikom iste. Kako Svetlana Aleksijevič u Glasovima iz Černobila kaže – ne postoji fantastična priča o Černobilu! Stvarnost je fantastičnija! Nedvojbeno, Černobil će ostati zabilježen kao jedna od najboljih serija u posljednjem desetljeću.
© Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 12. lipnja 2019.
