Uspješno oslikavanje atmosfere
Arktik (Arctic), red. Joe Penna
-
Filmaše neprestano privlače divljine, odnosno opasna, nepristupačna ili nekultivirana područja u koje čovjek nije uspio intervenirati te upisati svoje znakove. Ta čista prirodna dimenzija javlja se kao opozicija kulturi i civilizaciji te njezinim tekovinama. Protagonisti su izloženi djelovanju sila koje su izvan domene kulture, pa se sve njezine dobrobiti pokazuju neadekvatnima. Takvi su narativi redovito služili za oblikovanje gotovo mitskoga sraza čovjeka i prijeteće prirode, što je zrcalilo stare strahove od nemoćnosti pred njom. Ujedno su omogućavali da se pokaže čovjekova izdržljivost te ustrajnost, pa u konačnici često biva slavljen kao pobjednik nad prirodom. Poseban aspekt divljeg i nekultiviranog bio je dodatno intrigantan filmašima, a posrijedi su ledeni i nepregledni polarni predjeli u njihovoj zastrašujućoj nepreglednosti i bjelini.Ogoljenost i ravnodušnost polarnih predjela, odsustvo prepoznatljivih znakova kulture te svirepost prirode otvara izvrsne mogućnosti scenaristima i redateljima za postavljanje prepreka protagonistima, kao što je slučaj s filmom Arktik (2018) filmaša Joea Penne i scenarista Ryanna Morrisona, u potpunosti snimanom na Islandu. Posrijedi je ostvarenje koje se poigrava strategijama filma o preživljavanju. Glavnog i neimenovanog protagonista, kojega glumi Mads Mikkelsen, na početku zatječemo kako ispisuje u snijegu veliki znak SOS kako bi se isti mogao vidjeti iz zraka. Potom posjećuje nešto za što pretpostavljamo da je grob osobe koja je poginula u zrakoplovnoj nesreći, a koja je protagonista prikovala uz divljinu. On je poput polarnog i suvremenog Robinsona Crusoa, ako izuzmemo imperijalističku potku priče Daniela Dafoea, ali smješten u mnogo okrutnije područje. Robinsonu je otok nudio različite mogućnosti preživljavanja te ih je samo morao naučiti iskoristiti, koristeći se vlastitom domišljatošću i spretnošću.
U slučaju danskoga nesretnika priroda je škrta i kažnjavajuća, s vrlo nepovoljnim atmosferskim prilikama: niskim temperaturama te neprestanim mećavama. Jedini zaklon mu je olupina aviona, a prehranjuje se ribom koju uspijeva uloviti. S obzirom na jednoličnu bjelinu, uopće mu je teško orijentirati se u prostoru. Protagonistov je zadatak istražiti područje kako bi mogao djelovati, odnosno odlučiti hoće li čekati pomoć, za koju su prilike rijetke, ili će krenuti na put ne bi li uspio pronaći nekakvu bazu ili bilo kakav oblik ljudske prisutnosti. Kao što Robinson pronalazi Petka, tako i Danac dobiva družicu: mladu istraživačicu (Maria Thelma Smáradóttir) koja ranjena završava na njegovoj skrbi nakon helikopterske nesreće, pa je empatična briga o stradalome dodatni motiv za preživljavanje.Kao što možemo vidjeti, Arktik je još jedna u niza priča koja razmatra mogućnosti preživljavanja u divljini te secira ljudsko ponašanje u ekstremnim uvjetima lišenima komoditeta i pomoći kulture i tehnologije. Protagonist se gotovo vraća u prvobitno ljudsko stanje jer se mora naučiti koristiti prirodu i ono što mu ona pruža kako bi preživio, a to u ovom slučaju nije mnogo. Radnja je pritom krajnje ogoljena te se u djelu malo toga zbiva. U prvoj trećini pratimo protagonistove svakodnevne rutine te nastojanja da pronađe najbolje rješenje za nezavidnu situaciju. Nakon toga, uz pomoć zemljovida te istraživanja prostora, on i njegova štićenica kreću na put jer procjenjuje da će tako lakše pronaći spasenje. Pritom ne očekujte napetu i pustolovinama ispunjenju priču kao u holivudskoj produkciji. Putovanje nije osobito događajno; sastoji se od sukcesije epizoda monotonog izmještanja po ledenim pustopoljinama. Osim ogoljenosti radnje, koja izvrsno korespondira s okruženjem, djelo je gotovo lišeno dijaloga zbog osamljenosti protagonista te kasnije nemogućnosti komunikacije s djevojkom zbog njezine ozljede i jezične barijere. Time se osjećaj napuštenosti i bespomoćnosti dodatno intenzivira.
Arktik uvelike počiva na vizualnim parametrima. Monotona i bezlična bjelina djeluje gotovo zamorno u serijama totala, čime se pojačava dojam čovjekove neznatnosti u okruženju te naspram prirode same, što je dodatno istaknuto izostankom ili nemogućnošću komunikacije. Navedeno je često kontrapunktirano planovima lika, napose facijalnih ekspresija protagonista, kako bi se iščitale njegove reakcije te fizičko i psihičko stanje jer je karakterizacija vrlo oskudna. Pritom je redatelj vrlo dobro uspio iskoristiti pojavu Madsa Mikkelsena (Casino Royale). S obzirom na lišenost dijaloga, posebice do izražaja dolaze zvučni efekti koji u filmu imaju važnu funkciju. Promjena doba dana, napose u noć, naznačena je vizualno dolaskom prijetećih oblaka, a zvučno tonovima vijavice, što sugerira snagu prirode te njezinu nesmiljenost.Pennino ostvarenje možda ne donosi ništa uzbudljivo i novo u poznatu i podosta puta variranu priču, no zanatski je posrijedi vrlo pristojno skrojeno djelo u kojem je naglasak stavljen na uspješno ostvareno razvijanje atmosfere.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 4. lipnja 2019.
