Sprdnja s društvenim imperativima
Face s plaže (The Beach Bum), red. Harmony Korine
-
Harmony Korine u svijetu filma javio se sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća kao scenarist kontroverznoga filma Kids (1995) Larryja Clarka, nastalog na kreativnom vrhuncu Sundance generacije, nakon čega počinje doživljavati polagani pad. S Clarkom će scenaristički surađivati i na sljedećem, također kontroverznom ostvarenju Ken Park (2002). Oba djela razmatraju stranputice tinejdžerske dobi, vezana su uz bezlična američka urbana okruženja te skejterski kontekst, sagledavaju opadanje roditeljskog autoriteta te utjecaj društvenih silnica na odgoj. Posrijedi su djela lišena radnje, svedena na niz vinjeta, koje nastoje fingirati realistički pristup te djelovati kao svojevrsni isječci iz života, a karakterizira ih mozaična struktura. U prvome je naglasak stavljen na jedan dan u životu kalifornijske, a u drugom njujorške djece.
Paralelno s navedenim angažmanima, Korine je razvijao i redateljsku karijeru te su osobito zapažena njegova dva prva ostvarenja: Gummo (1997) i Julien Donkey-Boy (1999). Prvi je smješten na srednji zapad, u gradić uništen tornadom, među siromašne i white trash društvene skupine, a u mozaičnom modusu fragmentarne narativne strukture prati njihovu nezavidnu svakodnevnicu. Drugi predstavlja prvi američki film sniman prema pravilima danskog pokreta Dogma 95, a bavi se portretom šizofrenog protagonista i njegove problematične obitelji. Kako u scenarističkim, tako i u redateljskim ostvarenjima, autor pokazuje sklonost prema kaosu i nihilizmu, fragmentarnoj strukturi u kojoj je priča u drugom planu, a naglasak je na likovima i njihovim svakodnevnim rutinama, marginaliziranosti i izoliranosti.Korine tako od samih početaka njeguje antiestablišment nastroj koji se provlači kroz cjelokupan opus. U cijelosti je nastao u nezavisnoj produkciji, izvan strogog studijskog sustava, premda ga to nije spriječilo da u Faci s plaže uspije angažirati glumačke zvijezde poput Matthewa McConaugheya, kao i niz zapaženih epizodnih pojava poput onih Snoop Dogga, Martina Lawrencea, Jone Hilla i Zaca Efrona. Dok gledate film, imate dojam da se glavni glumac jedini izvrsno zabavljao snimajući ostvarenje te utjelovljujući svoj naporni i glasni lik u (auto)destrukitvnom pohodu.
Glavni protagonist Moondog epitom je cjelokupnoga Korineova stvaralaštva. Posrijedi je pjesnik koji živi raskalašenim i bezbrižnim životom, ispunjenim opijatima, seksom i alkoholom na Key Westu, dok njegova bogata supruga zajedno s kćeri obitava u Miamiju. Moondog je očigledno sirovina: seksistički i autodestruktivno, narcistički i hedonistički usmjeren pojedinac za kojega nikakva društvena pravila ne vrijede. Pritom ga okolina tolerira jer je posrijedi čovjek iznimna talenta. Na početku djela ga upoznajemo u trenutcima kreativne krize jer već godina nije objavio relevnatnu pjesničku zbirku, no to nije prepreka da se vozi u skupim jahtama, nabrijanim automobilima te da bude okružen obnaženim prsatim ljepoticama.
Moondog je sam po sebi antiestablišment ikona: na glasu je kao izvrstan i nekonvencionalan pjesnik, no voli obitavati na marginama društva te zaobilaziti društvene i ine odgovornosti u širokom luku. Njegov koncept života je uživanje bez premca te vizija osobnoga raja u kojem nikome ne treba podnositi račune, iako pritom zanemaruje činjenicu da mu lagodan život osigurava suprugino bogatstvo. Korine razvija vrlo labav zaplet: Minnie (Isla Fisher) umire od posljedica prometne nesreće te u oporuci izrijekom navodi da suprug može naslijediti polovicu njezine imovine ako se uozbilji i napiše novu zbirku poezije. Daljnji slijed događaja prati protagonistovo odbijanje odbacivanja poroka i hedonističkog načina života te pokušaj dokazivanja okolini kako je sposoban napisati novu knjigu a ne odbaciti voljeni način života. Pritom upada u niz epizodičnih, katkad karikaturalnih i grotesknih a katkad gotovo nadrealnih situacija, koje kulminiraju dvama događajima. Prvi se odnosi na svečanost dodjele Pulitzerove nagrade na kojoj protagonist djeluje kao strano tijelo u stranom prostoru, a recital njegove pjesme ironičan je komentar na pretencioznost književnih i umjetničkih krugova. Završni čin u priči pak radikalno sugerira njegov stav o novcu i društvenom položaju kao nešto nebitno, sasvim sporedno i zanemarivo.Korine je u Faci s plaže ostao dosljedan sebi. Bavi se društvenim marginama te ironično napada društveni establišment te (malo)građanske kao i bogataške vrijednosti. Film sačinjavaju serije labavo povezanih događaja u kojima protagonist susreće nizove bizarnih likova, što je još jedan Korineov specifikum. Gotovo nihilistički protagonist svojevrsna je sprdnja s društvenim imperativima ukalupljivanja, pa se njegova antipatičnost i sirovost prožima sa simpatijama koje nastoji pobuditi kod gledatelja zbog nastojanja da ostane dosljedan sebi. Moondogov rušilački pohod redatelj nastoji dočarati vizualnom i auditivnom ekspresivnošću te velikom dozom stilizacije, no cjelina ostavlja dojam prevelike digresivnosti i nekoherentnosti, dok autor nastoji svim silama da mu protagonist bude duhovit, a zapravo nije.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 4. lipnja 2019.
