Panoptikum južnokorejskog društva
High Society, 2018. red. Hyuk Byun
-
Južnokorejski film High Society prvotno je izašao u kinima u kolovozu prošle godine, da bi kasnije ove godine postao globalno dostupniji na Netflixu. Redatelj je Byun Hyuk, ranije poznat po kraćem filmu Homo Videocus (1990), Interview (2000) u sklopu Dogme #7, The Scarlet Letter (2004) i Five Senses of Eros (2009). U glavnim ulogama su Park Hae-il, Soon Ae, Yoon Je-moon, Ra Mi-ran, Lee Jin-wook i Kim Kan-woo kao poseban gost-glumac.
U samoj naslovnoj sintagmi – High Society, možemo razaznati da se radi o drami koja ocrtava svijet više klase, odnosno današnjeg visokog južnokorejskog društva. Naracija je poglavito vezana uz dvoje protagonista – Jang Tae-joona (Park Hae-il) i Oh Soo-yeon (Soon Ae) te njihov život i poziciju na ljestvici visokog društva. Jan Tae-joon je fakultetski profesor ekonomije koji uživa određen status te poštovanje i divljenje studenata, dok je njegova žena Oh Soon-yeon direktorica i kustosica umjetničke galerije. Kako Jan Tae-joon ulazi u političke vode i natječe se za člana nacionalne skupštine, supruga mu pokušava iskoristiti njegovo penjanje na ljestvici kako bi osigurala i potvrdila svoje mjesto unutar umjetničke galerije. U njihovom nastojanju da uđu i budu (prividno) dio nekakvog visokog društva, zapravo otkrivaju razne konekcije s organiziranim kriminalom i korupcijom.Iako film nosi žanrovsku oznaku drame, donosi i erotske elemente vidljive u muško-ženskim odnosima. Pitanje je u kojoj mjeri uopće pridonose potencijalnoj sferi eroticizma u filmu, s obzirom na to da su kratke i nerazrađene, iako su mogle biti potencijalno dobra nadogradnja. Doimaju se kao da su nanizane forme radi i nekakvog pokušaja da se inicijalna priča nadogradi još kojim restauratorskim elementima, što baš i nije rezultiralo željenim. Jedina bolje donesena erotska scena jest ona starog tajkuna, koja sadrži svrhovitost i značenje, a i popraćena je glazbom koja upotpunjuje cjelovitost.
Što se tiče vizualne prezentacije, kamera je dobra, kao i montaža. S druge strane, vrlo zamjetni nedostatak je izostanak dobre dramaturške podloge, tj. psihologiziranja likova te njihova bolja karakterizacija, koja je po svemu sudeći dobrim dijelom izostala. Većinski se čini da su općenito scene u prvome dijelu filma nanizane i nisu dobro razrađene, pa se na taj način doima da je sadržaj bitniji od forme. Zamjetno je bolja druga polovica filma kad stvari počnu kretati nizbrdo za ambiciozni par koji ne preza ni pred čime kako bi dostigao cilj i postao krema južnokorejskog društva, a upravo tada sam film postaje dinamičniji i zanimljiviji. Oko tih dinamičnijih događanja te kasnije u njihovu sukobu gluma dostiže vrhunac te dostatnu i potrebitu uvjerljivost. Sukladno tome, možemo reći da je naracija linearna, s dinamičkom progresijom u drugome dijelu filma.
Kroz prikaz životne priče jednog ambicioznog para koji se želi kretati u najvišem društvu i biti dio njega dana je slika južnokorejskog društva, svojevrsni društveni panoptikum rastućeg društva i problema koje to društvo sadrži, no pretencioznim nizanjem (predugih) scena u prvome dijelu filma i izostankom dramske podloge stvorila se monotonija i nezanimljivost, dok je u drugom dijelu filma prisutan određen zamah u vidu prikaza odnosa, dramske punktuacije i glazbe koja prati zbivanja koja dosežu vrhunac i zanimljiviju točku. Određen potencijal koji nosi priča nije maksimalno iskorišten, no zahvaljujući spomenutom i boljem drugom dijelu filma, možemo reći da je High Society koliko-toliko zadovoljavajuć naslov.
© Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 29. svibnja 2019.
