Brojnost glazbenih narativa

Moj dida je pao s Marsa, red. Marina Andree Škop, Dražen Žarković, sklad. Stein Berge Svendsen

• 
  
  Filmovi namijenjeni mlađoj publici, poput Moj dida je pao s Marsa, standardno su uglazbljeni popularnim pjesmama ili gotovo neprekinutom neprizornom glazbom pjevnih i pamtljivih melodija. Redatelji Škop i Žarković i skladatelj Svendsen odlučili su se za zanimljivu kombinaciju dvaju navedenih mogućnosti.

  Karakteristično za ovaj žanr, film ima gotovo neprekinutu glazbu. No ta tzv. preuglazbljenost nije nasilna i zamarajuća gledatelju niti odvlači pozornost od vizualnog, kako to često biva ako su teme izrazito pjevne. Svendsenova se glazba može opisati prigušenom. Izrazito je neprimjetna, tihe dinamike, malih melodijskih pomaka i tek povremeno (kada je i potrebno) naglašenijeg ritma. Njena najistaknutija značajka je boja tona (bilo da je postignuta harmonijskim progresijama ili pomnim odabirom instrumenata) pa filmu daje ugođaj kakav je potreban. Iako se u tom neprekinutom tijeku poprilično često izmjenjuje veći broj kraćih glazbenih odlomaka, uz iznimku odlomka s naglašenim ritmom (koji se čak pomalo klišejno javlja u scenama veće akcije), svi su odlomci ujednačeni i povezani uporabom istih elemenata: dugih ležećih tonova, tihih instrumenata (klavir, gitara) i sl. Nenametljivost je postignuta i postepenim popunjavanjem auditivne pozadine filma. U početku su prisutni samo zvukovi i kratki odlomak prizorne glazbe, dočim se neprizorna glazba javlja tek povremeno, kao naznaka nečeg nerealnog. Nakon trećine filma, kad radnja otkriva da je cijela prikazana priča nerealna, neprizorna glazba zavlada filmom.
  
  Autori su uz to uspjeli ubaciti popularnu pjesmu Totalno drukčiji od drugih grupe Vještice, koja se poput glazbenog motiva provlači kroz film i svako je njeno pojavljivanje drugačije. Prvi je put čujemo kao prizornu glazbu koju Unina majka kao 11-godišnja djevojčica sluša na walkmanu. Ovdje služi kako bi nam dala vremenski okvir događanja prepoznatljivim glazbenim stilom, a stih „mi smo totalno drukčiji od drugih“ anticipira da će likovi po nečemu biti posebni. Drugi put je čujemo kad Una pronalazi majčin walkman na kojemu je pjesma zaustavljena u trenutku dolaska izvanzemaljaca kao podsjetnik na događaj s početka filma. Treće pojavljivanje je izvedeno poput glazbene točke. Una u potrazi za otetim djedom u društvu izvanzemaljskog robota izvodi pjesmu beatboxanjem, dok robot kojeg je imenovala Dodo proizvodi elektroničke tonove. Kako je ovo jedan od prvih trenutaka njihovog zbližavanja, pri njihovom rastanku ćemo u ovakvoj izvedbi čuti još par taktova umjesto patetičnih dijaloga. Čini se da je pojavljivanje ovog hita generacijski ciljano: original za roditelje, a osuvremenjena, elektronička verzija za mlađu publiku. Posljednje dvije izvedbe služe i razvoju priče putem pjesme: u prvoj se očituje zbližavanje izvođača, dočim je u posljednjoj ona potvrda stvorene bliskosti i prijateljstva.
  
  
  
  Moj dida je pao s Marsa sadrži brojne žanrovske narativne i glazbene standarde. Spilbergovska priča o dječjoj junakinji, povučenoj djevojčici koja se ne uklapa među vršnjake a naposljetku uspostavlja prijateljstvo s izvanzemaljcem, čini temelj filma. Glazba sadrži višestruke klišeje (primjerice, pojava usne harmonike za dočaravanje komičnog, klavira za  tužno i sl.), a neprizorna glazba dominira, kako je to i uobičajeno za dječje tj. obiteljske filmove. Ipak, način na koji je glazba oblikovana i način na koji se javlja tijekom filma, kao i specifična pojava popularne pjesme, čine odmak od standarda, a time i posebnost filmske partiture.
  
  © Lucija Šoštarić, FILMOVI.hr, 21. svibnja 2019.

Piše:

Lucija
Šoštarić