Od holokausta do ljudskih prava

13. Festival tolerancije – JFF Zagreb, 7. - 13. travnja 2019.

• 
  
  Ovogodišnje 13. izdanje Festivala tolerancije – JFF Zagreb ne samo da je opet donijelo bogat program i brojne goste, nego i prigodu da se konkretno vježba tolerancija, i organizatorima i gledateljima, nakon što se program predviđen za Kino Europu iznenada morao rasporediti u Studentski centar, Kino Tuškanac i Kinoteku. Sve je, srećom, dobro prošlo. Sve se održalo – i filmske projekcije, i radionice, i izložbe, i tribine, i koncerti.

  U filmskom programu bilo je 78 filmova svih rodova, žanrova, dugoga i kratkoga metra. Bili su pomno odabrani, svi vrlo zanimljivi, prikladni, dobri i nagrađivani, a izabrali su ih Nataša Popović, direktorica festivala i Hrvoje Pukšec, producent i voditelj filmskoga programa. Iako su holokaust i podučavanje na edukacijskim jutrima i dalje s pravom bili okosnica, tematika filmova proširena je više na ljudska prava, imigrante, prihvaćanje različitih. Svi su filmovi prvi put prikazani u Hrvatskoj, imali su po jednu projekciju, gotovo uvijek u kolizijama s drugim filmovima u drugim kinima, tako da su se gledatelji doista katkad teško odlučili što od primamljiva programa izabrati.

  Zanimljivo je kako su filmovi bili grupirani po naslovljenim skupinama ili programskim sekcijama. Dokumentarci su bili u Ugrizu stvarnosti, gdje su prikazani filmovi s aktualnim univerzalnim temama i problemima, nakon čega su slijedile tribine; primjerice o novinarstvu danas i lažnim vijestima u povodu dokumentarca Josephe Pulitzer: Glas naroda, ili o zlostavljanju u religijskim skupinama, o čemu govori francuski film M.
  
  
  
  Samo kratko bio je naziv programa kratkometražnih igranih filmova, a prikazivali su se prije dugometražnih, ako pak potonji nisu bili jako dugi. Nit vodilja selektora bila je: „mali format iz kojega pršti vatromet ideja, razmišljanja i perspektiva“. Među njima je bio i najnagrađivaniji film na ovogodišnjem Festivalu tolerancije – američki Caroline o djevojčici koja se za ljetna vruća dana skrbi za mlađega brata i sestru u automobilu dok čekaju da im se majka vrati s poslovnoga razgovora. To što su izazvali zabrinute i ljutite reakcije prolaznika, posve je razumljivo. Zatim talijanski kratkiš Čarobne Alpe snimljen prema istinitu događaju, kada je afganistanski izbjeglica tražio azil, ali je doveo i svoju kozu od koje se nije htio odvojiti. Tragikomičnost prati događaje u imigracijskom sustavu. Među kratkim filmovima bio je i francuski Veličanstveni govor Nicolasa Chauvina, bolji u ideji negoli u realizaciji, no sigurno intrigantan i univerzalan.

  Festival nije zaboravio djecu ni mlade, kojima je namijenio program Mali koraci. Za najmlađe bio je danski dugometražni crtić Skockani nindža, a za tinejdžere norveški dokumentarac Psihokrava (Psychobitch), koji upozorava na rast samoubojstava među djecom i kanadski igrani film Zajednica, koji je na ovogodišnjem Berlinaleu osvojio Kristalnog medvjeda za najbolji film u programu Generacija 14 plus. Riječ je o traženju svojega mjesta i međusobna prihvaćanja u društvu prepunom različitih etničkih, nacionalnih i jezičnih skupina, te disfunkcionalnih obitelji.

  
  
  Dugometražni igrani filmovi bili su raspoređeni u dvjema programskim skupinama. Spektar je donio svjetske filmove bliže širokoj publici, dobro producirane i nagrađivane na festivalima, dok je Tolerancija na rubu sadržavala snažne autorske filmove, žanrovske i često kontroverzne. U suradnji s UNHCR-om ostvaren je program Idemo dalje – selekcija VR filmova, čiji je cilj bio izazvati empatiju i katarzu kod gledatelja.

  Festival je otvorio poljski igrani film Vukodlak redatelja Adriana Paneka, koji je bio gost i govorio o urbanoj legendi iz njegova kraja, prema kojoj je film snimljen. Na tragu je glavne teme svih izdanja – holokausta, ali je radnjom smješten u okrutno okruženje šume i napuštene zgrade u kojoj su se našla djeca nakon izlaska iz koncentracijskoga logora. Žanrovski ima dosta elemenata filma strave, što je iskorak od filmova s dosadašnjih festivalskih izdanja. Bijesni psi su ti koji stvaraju problem, a njihova dresura slična je onoj koju su djeca i odrasli prolazili u logoru. Ipak, na kraju život i sloboda pobjeđuju. Igrani filmovi, mađarski Vječna zima i talijanski Porok nade, vrlo dobro su režirani i dramaturški vođeni, te daju jasno oblikovanu i zaokruženu cjelinu, imaju uvjerljivu, izražajnu glumu, te su oba nagrađivana na festivalima.

  
  
  Vječna zima Attile Szásza donosi priču o radnim logorima, gulazima u Sovjetskom Savezu, gdje su iz Mađarske odvodili ljude koji su bili podrijetlom Nijemci, o čemu se dugo nije smjelo govoriti. Poglavito su ondje odvedene žene. Radnja počinje 1945. a završava četiri godine poslije, nakon promjena odnosa sa Staljinom. U to teško i mučno razdoblje rada u rudnicima, vrlo podrobno prikazano, utkana je istinita romantična priča Irén, žene iz Mađarske, koja je ondje prisilno odvedena, i Rajmunda, muškarca iz Bačke, iz Subotice, koji je donekle bio na zapovjedničkom položaju. Njihovi osjećaji te njegova ljubav i pravila pomogli su im da prežive, ali Irén nije mogla bez nade. Nju je vrlo dobro utjelovila glumica Marina Gera, koja je bila gošća i govorila o snimanju u zimskim uvjetima.

  Porok nade (Ilvizio della speranza) redatelja i scenarista Edoarda De Angelisa donosi suvremenu priču iz Castela Volturna, predgrađa Napulja, gdje je snimljen i koji je jedno od najvećih mjesta bezvlašća s utjecajem mafije. Tematizira veoma važan problem – trgovinu ljudima, i to tek rođenom djecom začetom prostitucijom. Zanimljivo je da je riječ o skupini žena različitih rasa kojom upravlja također žena. Jedini muškarci koji su prikazani - liječnik i ribar, pozitivni su likovi. Redatelj vrlo suptilno i umjerenim ritmom prikazuje događaje te otkriva motive. Iz tog suvremenog ropstva djevojka Maria, nakon što je ostala trudna, čini sve da pobjegne u slobodu…

  
  
  Austrijska povijesna drama Angelo otkriva nedovoljno poznat događaj s bečkoga dvora u početku 18. stoljeća. Redatelj i scenarist Markus Schleizer, čiji je prvijenac Michael iz 2011. godine bio pobjednikom Zagrebačkoga filmskoga festivala, bio je vrlo rječit gost. Objasnio je kako ga je upravo tajanstvenost o afričkome robu naslovna imena potakla na istraživanje, te je prikazao ono što je saznao. To donekle opravdava neusklađenu cjelinu, skokovitu dramaturgiju i strukturu filma podijeljenog u tri dijela. Vrlo su dobre kostimografija, scenografija i prikladna onodobna klasična glazba, koje uveliko pridonose autentičnosti toga vremena. Angelo je kao dječak bio prihvaćen i obrazovan na dvoru, ali se mnogo toga promijenilo nakon što se oženio bjelkinjom i dobio kćer. Pitanje odnosa prema identitetu i podrijetlu trajno se postavlja. A ono što usto intrigira jest da je u ono vrijeme i Hrvatska bila dio austrijske države.

  Dvoje se hrvatskih glumaca izvrsno snašlo u stranim igranim filmovima koji su premijerno prikazani. Jedan je danska neovisna komorna drama Svrdlo (Cutterhead) redatelja i scenarista Rasmusa Klostera Broa, u kojoj jednu od glavnih uloga tumači Krešimir Mikić. Njegov lik je Ivo iz Rijeke koji zbog egzistencijalnih razloga radi u Kopenhagenu na gradnji metroa. Nakon kvara, to postaje klaustrofobičan film katastrofe. U skučenom prostoru, osim Ive, nalazi se radnik Eritrejac i danska novinarka koja piše članak o metrou.

  
  
  Posebno svečana bila je premijera drugoga filma nastala u hrvatskoj koprodukciji, ujedno i završetak Festivala tolerancije - slovenske drame Izbrisana. U njoj glavni lik utjelovljuje izvrsna Judita Franković Brdar, koja je dobila slovensku nagradu za najbolju glumicu. Velik dio ekipe bio je nazočan, predvođen redateljem i scenaristom Mihom Mazzinijem. I njegova je motivacija za nastanak filma bila želja da prikaže događaj o kojemu se u Sloveniji šuti: 1992. godine izbrisana je iz računalnog popisa stanovnika Slovenije 25671 osoba zbog neslovenskoga podrijetla ili ako nije ondje rođena. Mazzini je, na temelju više istinitih sudbina ljudi, napisao scenarij koji to objedinjuje.

  Riječ je o Ani Jovanović koja je kao mala s roditeljima došla u Sloveniju iz Srbije, ondje radi kao omiljena odgajateljica u dječjem vrtiću, ali kada dolazi roditi, u bolnici joj kažu da je nemaju u popisu, izbrisana je, pa kao da ne postoji. Najveći je problem to što joj ne daju kćer, jer je malena upisana s obzirom na to da je rođena u Sloveniji. Vrlo osjetljiva tema vješto je režirana, ima dobar ritam, napetost, lijepu fotografiju dobro kadriranu, te je dramaturški ujednačena. Hrvatski skladatelji Jura Ferina i Pavao Miholjević napisali su glazbu. Film će doći u naša kina.

  © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 23. travnja 2019.

Piše:

Marijana
Jakovljević