Inteligentna režija u službi krajnje reducirane fabule
Ne ostavljaj traga (Leave No Trace), red. Debra Granik
-
Debra Granik na sebe je skrenula pozornost 2010. godine izvrsnim trilerom Winter`s Bone, koji je među ostalim bio i prijelomno djelo za razvoj glumačke karijere Jennifer Lawrence (Silver Linings Playbook, Igre gladi). Od tada je ostala vjerna svojim nezavisnim korijenima, pa je i Leave No Trace nastao izvan studijskoga sustava, a nakon podulje igranofilmske pauze od dugih osam godina. U njemu se nastavlja baviti dinamikama obiteljskih odnosa, napose kroz prizmu relacije oca i kćeri. U prvome je naslovu kći u potrazi za ocem, a sada se prikazuje nastanak procijepa u čvrstom odnosu roditelja i djeteta.U središtu razmatranja su otac Will (Ben Foster) i njegova trinaestogodišnja kći Tom (Tomasin McKenzie), koji žive u parku prirode pokraj grada Portlanda. Prošlost i pozadina likova nisu transparentno objašnjeni pa gledatelj nikada ne saznaje zašto su se protagonisti odlučili na život izvan društva te u prirodnom okruženju, kao ni što se dogodilo s Willovom suprugom. Na temelju očeva obučavanja kćeri shvaćamo da je imao vojnu prošlost, a njegove anksiozne reakcije na zvuk helikoptera upućuju na određene ratne traume s kojima se mora nositi. Time film sugerira problematiku traume, koja se ne može izravno razriješiti jer protagonist odgađa suočavanje. Ona se pojavljuje zamaskirano, u izmještenom obliku, upravo zbog nemogućnosti hvatanja ukoštac s problemom, a manifestira se kroz lutanja, odnosno Willova izmještanja. Nakon što otac i kći bivaju uhvaćeni u parku te ih počinje obrađivati izrazito birokratski ustrojena socijalna služba, Tom shvaća da ipak nije spremna na život kakav joj je otac namijenio te pokušava pronaći rješenje. Willovo sve radikalnije otuđenje od društva rezultira Tominim nastojanjima da ipak održi određenu razinu socijalnih interakcija.
Ne ostavljaj traga nas u početku uvodi u čvrst i stabilan, vrlo prisan i pun razumijevanja odnos oca i kćeri koji je gotovo smješten izvan domena društva, iako Will poprilično pazi na obrazovanje djeteta. Dvojac je osmislio i uredio alternativni dom u prirodi koji organizacijom imitira društveni obrazac doma, iako protagonisti povremeno moraju zakoračiti u civilizaciju kako bi se opskrbili određenim namirnicama. Urbano okruženje sa svojim sivilom, bezličnim spletom brzih prometnica te generičkim pejzažom supermarketa ne djeluje kao nešto što je teško napustiti nauštrb prirode. Tim više što kasnije protagonisti bivaju izloženi, kako sam i spomenuo, krajnje birokratiziranim državnim službama.Kako se priča dalje razvija, tako se u odnosu dvoje likova javljaju procijepi jer Tom shvaća da je uvjetovana žudnjama oca, odnosno da su njegovi životni odabiri njoj nametnuti bez obzira na njezine želje, potrebe i osjećaje. Film psihološki uvjerljivo i suptilno naznačuje te pukotine u odnosu te različite smjernice razvoja likova. Stoga Tom u konačnici spočitava ocu da sebično pretpostavlja vlastite prohtjeve njezinim potrebama te da ono od čega on bježi nije bitka koju ona treba i mora voditi. Granik vješto secira nijanse u međuljudskim odnosima te unatoč neospornoj brizi i pažnji koje dvojac osjeća jedno naspram drugoga, ljudi se mijenjaju te iskazuju različita nastojanja i potrebe.
U Ne ostavljaj traga fabula je krajnje reducirana te se redateljica i koscenaristica Anne Rosellini (Winter`s Bone) nisu htjele iscrpljivati u bujnoj i razvedenoj događajnosti. S obzirom na dvojac koji se odmentuo od civilizacije i nastavio živjeti u prirodi, samo prirodno okruženje nudi niz opasnosti, uz dodatak činjenice da im je država neprestano za vratom. Sve je to moglo poslužiti kao materijal za oblikovanje uzbudljivog i dinamičnog zapleta punog obrata, skrivanja i bježanja. Naspram toga, Granik priču razvija odmjereno i sporo, strogo pravocrtno i linearno-kronološki, bez ikakvih sižejnih poigravanja. Kako prošlost likova ostaje izvan dohvata, tako nisu bile potrebne analepse niti ikakvo drugačije zahvaćanje događaja izvan vremena aktualne radnje. Time je ona sasvim funkcionalizirana i usmjerena na trenutačna proživljavanja protagonista te ocrtavanje njihova razmimoilaženja.
Cjelinu karakterizira nota melankolije i sjetnosti, posebice kroz korespondenciju okruženja i protagonista. Izvan šume, dok žive na farmi, Will i Tom se osjećaju kao strana tijela u stranom prostoru. Navedeno je osobito istaknuto generički i praznjikavo uređenim stanom u kojem obitavaju. Posrijedi je prostor u kojem ništa nije njihovo te uz koji ih ne vežu nikakve uspomene. Na farmi ljudi ne žive u dosluhu s prirodom nego prirodu iskorištavaju za zaradu, a vrijeme je neprestano tmurno i sivo, što odražava osjećaj skučenosti protagonista. Njihove reakcije redovito su naznačene facijalnim ekspresijama, a posebice treba istaknuti vrlo dobre glumačke kreacije Bena Fostera i Tomasin McKenzie. Redateljski rukopis nastoji cjelini dati štih neposrednosti i izravnosti, gotovo realističkoga praćenja događaja kako bi se istaknule reakcije protagonista.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. travnja 2019.
