Isprazan korporativni proizvod nakićen kompjuterskom animacijom

Dumbo, red. Tim Burton

• 
  
  Tim Burton je u drugoj polovici osamdesetih i prvoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća slovio za jednog od najoriginalnijih mainstream redatelja, čiji je bajkoviti i često mračan stil bio u raskoraku s kičem i šarenilom osamdesetih. Kada je Warner Bros. zaključio da Burtonov darkerski stil ipak nije prijemčiv najširoj publici jer Batman se vraća (Batman Returns, 1992) nije zaradio onoliko dolara koliko su očekivali, režiju trećega dijela serijala dodijelili su Joelu Schumacheru (The Client), koji je od naslovnoga junaka i Gotham Cityja u Batmanu zauvijek (Batman Forever, 1995) i Batmanu i Robinu (1997) stvorio prešaren i neukusan zabavni park koji je prijetio prouzročiti trajno oštećenje vida i mozga. Tragedija je u tome što je Burton dvadeset i pet godina kasnije postao novi Joel Schumacher. Nakon ulaska u novo stoljeće redatelj je valjda pomislio da njegov prepoznatljiv stil ne može ići ruku pod ruku s golemim razvojem kompjuterske animacije, pa je odlučio dodati malo šarenila u svoje radove. Razumljivo je kada kreirate fantastične i neobične svjetove da vam je potrebna veća količina specijalnih efekata, no ipak nije nužno da vaš igrani film počne nalikovati na animirani film koji želi biti fotorealističan a animacija ipak nije najkvalitetnije izvedena.

  
  
  Unazad zadnjih dvadesetak godina autor je tako počeo snimati skupe projekte prekrcane specijalnim efektima - u rasponu od neuspješnog prepravka Planeta majmuna (Planet of the Apes, 2001) preko Alice in Wonderland (2010) i Dark Shadows (2012) do Miss Peregrine's Home for Peculiar Children (2016), kojima je kronično nedostajalo ono na čemu je Burton izgradio karijeru – maštovitost. Na sličnom je tragu i njegova verzija Dumba (2019), snimana u Disneyjevoj produkciji, a temeljena na animiranom klasiku istoga studija iz četrdesetih godina dvadesetoga stoljeća. S obzirom na razvoj specijalnih efekata te stilske tendencije u suvremenom američkom mainstream filmu, u kojem je naglasak stavljen na raskošno i šareno kreiranje mogućih svjetova putem ekstenzivne uporabe CGI-ja, proizlazi da je Burton postao sastavnim dijelom nemaštovitog holivudskog establišmenta te jedna od njegovih perjanica i pouzdanica. Pritom je vizualno privilegirano nauštrb suvisle dramaturgije, a reprodukcija nad produkcijom. Kao što sam rekao, Ehren Kruger (Vrisak 3, The Ring) priču i scenarij temelji na već postojećem filmskom djelu pa je Dumbo svojevrsni remake. Posrijedi čak nije niti igranofilmska adaptacija animiranog ostvarenja, nego je dvodimenzionalna animacija zamijenjena trodimenzionalnom a tek usput ubačeni su ljudi, koji ionako svojom karakterizacijom više nalikuju na marionete. Stoga ne bi bilo pretjerano utvrditi da je Dumbo možda najslabiji film koji je redatelj snimio.

  Priča je sazdana na klišejima i općim mjestima. Dvoje djece – Milly (Nico Parker) i Joe (Finley Hobbins) ostaje bez majke, a otac Holt (Colin Farrell) vraća se kao invalid iz Prvoga svjetskoga rata. Cirkus Medici, koji vodi osebujni Max (Danny DeVito) te u kojem žive i rade, proživljava teške poslovne trenutke. Odvajanje djece od majke paralelizirano je odvajanjem slonića Dumba od njegove majke. Nije teško pretpostaviti da će na kraju morati doći do njihova sjedinjenja, kao što će djeca uspjeti dobiti zamjensku majku u umjetnici na trapezu Colette (Eva Green). Kada se medijski pročuje priča o Dumbovoj mogućnosti leta zbog abnormalno velikih ušiju, beskrupulozni i kapitalistički poslovni ljudi pokušat će Medicija uvjeriti da s njima uđe u poslovnu suradnju kako bi atrakciju iskoristili za vlastiti novčani probitak. Krugerova priča vrlo je tanka i predvidljiva, a njezino osmišljavanje nije iziskivalo previše scenarističke invencije i truda. Kako vidimo, sazdana je na općim mjestima o važnosti morala i štetnosti materijalnog, što podilazi Disneyjevu podilaženju svjetonazoru obiteljske publike. Stoga Burton ne samo da više estetski nije subverzivan, nego je postao idejno konzervativan. Još je gora situacija s likovima i njihovom karakterizacijom. Članovi obitelji – Milly, Joe i Holt, krajnje su papirnati i nerazrađeni, plošni i tek skicirani, a ništa bolje nije prošao niti Medici te Colette, kod koje se igralo na kartu francuske egzotike. Negativac V. A. Vandevere karikiran je i neupečatljiv, a njegovoj zanimljivosti ne pridonosi niti preglumljeni Michael Keaton.

  
  
  Scenaristički nedostaci nisu nadomješteni niti Burtonovom režijom. Kako je priča tanašna a likovi nerazrađeni i jednodimenzionalni, cjelina djeluje tromo i nezanimljivo, pa film od sto i pet minuta ostavlja dojam da traje puno duže. Redatelj se muči s ritmom pripovijedanja koji je neujednačen. Cjelina je preanimirana – setovi, pozadine, likovi, oblikovani su napadnom kompjuterskom animacijom koja postaje sama sebi svrhom, pa film gubi na maštovitosti i razigranosti. Dumbo je dosadan u svojoj konvencionalnosti te na trenutke presentimentalan za vlastito dobro. Posrijedi je prazan korporativni proizvod koji ispod kiča kompjuterske animacije zapravo ne nudi ništa pažnje vrijedno.
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 18. travnja 2019. 

Piše:

Dejan
Durić