Epski zamah intimne obiteljske priče
Voljeni (Benzinho), red. Gustavo Pizzi
-
Pri početku filma Irene (Karine Teles) muku muči sa špinom iznad sudopera u kuhinji koja pušta vodu, a nikako da se popravi jer se zapravo više uopće ne može popraviti i trebalo bi je zamijeniti novom. Nekako je uspijeva svim silama zavrnuti, no sljedećega dana, tijekom dinamičnog obiteljskog ručka, neposlušna špina odlučuje se odvaliti iz zida, izazvati poplavu te uništiti blagovanje. Prepričana situacija gotovo da simbolizira život protagonistice te obiteljska zbivanja kojima je izložena. Sitne opterećenosti nakupljat će se tijekom radnje dok ne dosegnu kritičnu točku.Film brazilskog redatelja i scenarista Gustava Pizzija te koscenaristice i glavne glumice Karine Teles (zajedno su surađivali na ostvarenju Riscado 2010. godine) uvodi nas u razmatranje svakodnevne egzistencije brazilskog radničkog sloja. U središtu je Irene, žena srednjih godina, koja je zapela u stresnom obiteljskom životu punom dinamičnih izazova. Majka je četvero djece, upravo je maturirala, suprug joj vodi neprofitabilnu knjižaru i papirnicu, sestra Sonia (Adriana Esteves) se sa sinom preselila u njezinu oronulu kuću napustivši nasilnoga supruga, kućni budžet popunjava kao ulična preprodavačica posteljine, u nedostaku financija odjeću kupuje u trgovinama rabljenom robom.
Irenina obitelj živi u neuglednoj i monotonoj provinciji zvanoj Petropolis blizu Rio de Janeira, u kuću ulaze kroz prozor jer su ulazna vrata zaglavljena, instalacije se kvare, a zidovi pucaju usred nekvalitetne izgradnje. Nekoliko metara dalje je novoigrađena katnica, za čije dovršenje nemaju novaca. Suprug Klaus (Otavio Müller) nepopravljivi je sanjar s neobičnom i ustrajnom sklonošću prema lošim poslovnim odlukama pa želi prodati obiteljsku vikendicu na moru kako bi dovršio kuću te pokrenuo novi posao. Irene, dobro upoznata s redovitom propašću njegovih ambicija, oštro odbija da se u tu kuću dira jer je posrijedi jedino stabilno uporište njihove egzistencije. Istodobno najstariji sin Fernando (Konstantinos Sarris), lokalna rukometna nada, dobiva priliku da školovanje i treniranje nastavi u Njemačkoj, što pred majku postavlja nove izazove i bojazni.Voljeni je ostvarenje u kojem je fabula sasvim reducirana pa se redatelj Pizzi ne želi iscrpljivati u postavljanju događajnosti i velikih obrata. Djelo je stoga usmjereno na portretiranje i seciranje svakodnevnoga života i događaja, preturbacija, iznenađenja koja se razmatraju kroz različite dinamike obiteljskih odnosa. Polagani tempo ostvarenja sugerira da je naglasak na protjecanju vremena dok se likovi nastoje nositi s onim što život nosi. Radnja je postavljena strogo linearno-kronološki kako bi jasnije prikazala utjecaj svakodnevnih zbivanja na Irene te kako bi djelovala kao neposredan isječak iz obiteljskoga života. Najveći pritisak joj stvara potencijalni odlazak prvorođenoga djeteta, voljenoga iz naslova.
Polagani tempo izlaganja u suprotnosti je s katkada kaotičnom obiteljskom situacijom i dinamičnom kamerom koja nastoji ocrtati tu kaotičnost. Direktor fotografije Pedro Faerstein nastoji uhvatiti realističnost okruženja, napose prostora malog i zaboravljenoga grada te njegove oronulosti i provincijske zapuštenosti. Široki format naoko djeluje neprimjereno za malu i intimnu obiteljsku priču, no njime se postižu zanimljivi učinci pa ostavlja dojam da je obiteljskim zbivanjima odnosno vinjetama katkad pridan epski zamah.
Autore zanima što se zbiva iza kulisa turističkih razglednica, pa se socijalna i klasna problematika brazilskoga društva, kao i karakteristične mu velike podjele, neprestano prožima s obiteljskim zbivanjima. Već njihovo obitavalište upućuje na određenu marginaliziranost odnosno na smještenost tamo negdje iza blještavih turističkih panorama. U obiteljskim narativima kuća često simbolizira baštinu te obiteljsko zajedništvo, pa je ona zato i bitan motiv u filmu. Unatoč brojnim nedaćama, članovi brinu jedni o drugima pa su njihovi odnosi prisni i čvrsti, čime prkose neimaštini i društvenim uvjetima. Odnos centra i margine naglašen je i Ireninim posjetom buržujskoj gospođi kod koje je odrastala te ju je ova iskorištavala kao kućnu poslugu. Njezina kuća i okućnica predstavljaju oštar kontrast uvjetima iz kojih protagonistica dolazi. Postarija gospođa ne uspijeva se riješiti svoje klasne nadmenosti, pa Irene i djecu upućuje da pri odlasku uključe aparaturu za navodnjavanje travnjaka.Središnji svijet Voljenoga je majka, pa je film usmjeren na njeno psihološko portretiranje i gradaciju te se ona sve više slama pred neumitnošću sinovljeva odlaska. Karine Teles izvrsno je dočarala glavnu protagonisticu kroz balans humora i melankolije. Katkad se njezine reakcije čine pretjeranima, no istodobno shvaćamo da za nju život nije ispao onakvim kakvim ga je zasigurno zamišljala. Redatelj ili prikazuje njezinu tihu reakciju stavljajući naglasak na facijalnu ekspresivnost ili je prikazuje u trenutcima slomova, kad iz nje jednostavno izlaze duge vokalne bujice. Njezini ispadi rezultat su činjenice da neprestano mora oko nečega brinuti te na nešto misliti, što joj onemogućuje vrijeme da procesuira informacije iz neposredne okoline, ali i vlastite osjećaje i stavove. Uz Teles svakako treba istaknuti Otavija Müllera kao njezina supruga te Konstantinosa Sarrisa kao sina u odlasku.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 12. travnja 2019.
