Nedostatak jasne vizije
Mi (Us), red. Jordan Peele
-
Jordan Peele jako voli priče o godišnjim i inim odmorima i uljezima te ih povezivati sa širim sociokulturnim komentarom. Njegov redateljski prvijenac Get Out (2017) postao je neočekivani kino-hit te namlatio veliki novac studiju Universal, s obzirom da je niskobudžetno ostvarenje samo u Sjevernoj Americi zaradilo 175 milijuna dolara. Priča o ljubavnom paru – djevojci bjelkinji te mladiću Afroamerikancu, koji dolazi na vikend u posjetu buržujskim roditeljima djevojke, humorno se poigravala narativima o odmoru, upoznavanju roditelja partnera te strahovima od (ne)prihvaćenosti i intruzije. Get Out se od ostale slične produkcije isticao jer su strategije žanra horora korištene tek kao kulisa, a ispod nje je redatelj osmislio britku društveno-političku satiru o rasnim i klasnim odnosima u suvremenim Sjedinjenim Američkim Državama. Njegov naredni film Mi nastavlja se na formulu koju je postavio u prvijencu, samo što je ovoga puta ostvarenje lišeno humora i satire u mjeri u kojoj je prethodnik njima vrvio.Slično kao u Hanekeovu kultnom ostvarenju Funny Games (1997), tako i u Peeleovu jedna buržujska obitelj odlazi na ljetovanje, ovoga puta u Kaliforniju, u svoju lijepu vikendicu, smještenu u idilični zaljev, daleko od javnih plaža Santa Cruza, kojih se Adelaide (Lupita Nyong`o) zbog traume iz djetinjstva grozi. U oba ostvarenja klasa i potiskivanje Drugih predstavljaju bitne preokupacije autora. Njezin je surpug Gabe (Winston Duke) očito uspješan poslovni čovjek koji usput kupuje gliser, ne sasvim ispravan, ali dovoljno da bude žuđeni statusni simbol. Strašno želi parirati njihovim bjelačkim prijateljima Joshu (Tim Heidecker) i Kitty (Elizabeth Moss) - dokonim bogatašima koji kroz život prolaze bez briga i s puno alkohola. Jedne večeri četveročlana obitelj odjevena u crveno napada Adelaidu, Gabea te njihovo dvoje djece: Zoru (Sahadi Wright Joseph) i Jasona (Evan Alex). Ispostavlja se da tu drugu obitelj čine njihovi dvojnici.
Odmor predstavlja predah od stresnoga svakodnevnoga života i njegova frenetičnoga ritma, poslovnih i obiteljskih obveza, što si ne može priuštiti svatko. Wilsonovi su obitelj uljuljkana u sigurnost kapitalističkoga društva, stanovnici urbanih sredina sa svojim statusnim simbolima i potrebama, ostvarenim američkim snom, koji u jednom trenutku bivaju izbačeni iz sigurne pozicije. Uljezi se znakovito pojavljuju ispred njihove kuće, a taj motiv upućuje na privatnost i sigurnost, posjed i statusni simbol, privatno vlasništvo, a napose prostor intime, što sada biva dovedeno u pitanje. Peele vješto koristi fabularne sklopove o mirnoj obitelji čiju rutinu prekidaju neočekivani došljaci ili uljezi te njihov život pretvaraju u pakao. Strahovi od infiltracije i terora, drugih koji žele zauzeti naše mjesto te ukrasti privilegije česti su na filmu, samo što ih sada redatelj i scenarist dodatno usložnjava služeći se u književnosti i na filmu često korištenim motivom dvojnika te ljudskim anksioznostima od dvojništva, zazornim osjećajima koje ono budi u susretu s našom zrcalnom slikom. Wilsonovi shvaćaju da su im u kuću provalili te ih počeli napadati i terorizirati ljudi koji su istovjetni njima samima, ali ipak to nisu oni, nego neke druge osobe obučene u crvene kombinezone identični njima. Njihova odjeća je znakovita jer upućuje na uniformiranost te posljedično na nedostatak identiteta: takvi su ljudi za Wilsonove i njima slične nezamjetljivi. Na ovaj se vizualni motiv nadovezuje i činjenica da ne znaju govoriti, što upućuje na eventualnu utišanost.Film započinje prologom u kojem je naznačen izvor Adelaidine traume u kući ogledala, koju prati televizijsko izvještavanje o humanitarnoj akciji oblikovanja ljudskoga lanca Ruke Amerike, u kojoj se građani te zemlje zajedničkim snagama te vođeni empatičnim osjećajima bore protiv gladi, odnosno za dobrobit svojih siromašnih i gladnih sugrađana. Prije toga, na samom nas početku djelo upozorava da ispod Sjedinjenih Američkih Država postoje nebrojene milje tunela, napuštenih rudarskih okana te inih podzemnih kompleksa kojima se svrha ne zna. Podzemlje upućuje na nesvjesno i potisnuto. Stoga su dvojnici u Peeleovu filmu svojina nesvjesnoga, koji se odlučuju pobuniti zbog svoje isključenosti te upućuju na određeni vid kolektivne krivnje. Njihova vizualna uniformiranost te lišenost glasa sugerira problematiku zaboravljenih masa, nedostatka empatije i solidarnosti – to su svi oni koje je američki san zaobišao u širokom luku. Pritom se originalni naslov filma može dvojako iščitavati: us kao zamjenica koja znači mi, što nas izravno dovodi u kontekst dvojništva, ali i kao referenca na United States, dakle cijelu državu. Mi smo mogli biti oni drugi i obrnuto.
Djelo sadrži obrat u stilu Uljeza (The Others 2001) Alejandra Amenabara, ali nema isti učinak jer već u prologu shvaćamo što se dogodilo, pa enigma nema potrebnu snagu da bi u konačnici izazvala iznenađenje: neprivilegirani i potisnuti zamjenjuje privilegiranoga, što međutim nosi određeni društveni komentar. Tehnički je djelo mnogo bolje izvedeno nego što je scenaristički uobličeno. Peeleovo ostvarenje ima zanimljivih vizualnih rješenja. Glazba Michaela Abrelsa u kojoj posebice do izražaja dolaze bubnjevi stvara upečatljivu atmosferu gotovo praiskonskoga, što korespondira s apokalitičnom pojavom podzemne vojske te predodžbama koje se bude u dodiru s dvojnikom. Veliki je naglasak stavljen na subjektivne kadrove kako bi se dočarala reakcija protagonista na njihove parnjake. Lupita Nyong`o odlična je u dvostrukoj ulozi.Mi ipak ostavlja dojam da scenarist nije imao najjasniju viziju kako bi priču koncizno i uvjerljivo uobličio u cjelinu. Posebice problem predstavljaju razrješenja Peeleovih zapleta, što je već bilo primjetno u Get Out, ali je u narednom djelu eskaliralo. Rasplet i objašnjenje odnosa između Adelaide i Red djeluju kao elementi najgorih trash zapleta iz onih najgorih ostvarenja Stephena Kinga, pa se pitate - zar autor zaista ništa bolje nije uspio osmisliti?
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 12. travnja 2019.
