Eksperimenti i terapije

Zagreb Dox - Međunarodni festival dokumentarnog filma (24. veljače - 3. ožujka 2019.), međunarodna konkurencija

• 

  Ako je fokus prošlogodišnjeg ZagrebDoxa išao prema generacijskom jazu roditelja, sinova i kćeri, na ovogodišnjem jubilarnom, 15. po redu, u prvom su planu bile priče o socijalnim eksperimentima i terapijskim metodama u suvremenom društvu. Čini se da su se redatelji u međunarodnoj konkurenciji prešutno sporazumjeli o tome kako je filmski medij magično sredstvo za ublažavanje društvenih anomalija, pojedinačnih frustracija svakodnevicom, zamršenih emotivnih stanja i tome slično. Naravno, ništa nije bilo unaprijed dogovoreno niti je zagrebački festival tematski determiniran, posebno ne kada je u pitanju njegova jača karika – međunarodna konkurencija. Pa čak ni prvonagrađeni film u toj kategoriji, Na planini (Up the Mountain) kineskog redatelja Yanga Zhanga, nije odolio terapeutskom izazovu, premda je žiri svoju odluku tumačio kako ostvarenje „osvaja vizualnom ljepotom i meditacijom o pravim vrijednostima u životu.“ Prave vrijednosti u životu terapije su slikarstvom kroz koje prolaze živopisne seljanke u poodmakloj dobi i prema čijim je platnima redatelj ravnao sliku na filmskom platnu - od činjenice da je njezin omjer išao u korist okomice, pa do toga da je živa slika na velikom ekranu oponašala kičasti kolorit priučenih slikarica. Po kineskom redatelju terapeutski je učinak više od puke filmske priče o zajednici koja slavi mijene godišnjih doba, vjenčanja, rođenja djece, useljenje u novoizgrađenu kuću ili pak žalovanje za umrlima – taj je učinak i posljedica tehničkih kvaliteta filmske slike. Od njezina izvanserijskog formata s jasnom aluzijom na primitivnu perspektivu u kineskom tradicionalnom slikarstvu pa do činjenice da je Zhang žive snimke – ako ništa drugo onda u pogledu kolora, podešavao prema parametrima amaterskih prikaza svetkovina na platnima polaznica slikarskog tečaja učitelja Shen Jianhua. Riječ je o majstoru slikaru iz Šangaja koji u zabiti južne kineske provincije Yunnan, na planini uz jezero Erhai drži lekcije iz slikarstva.

  Sve svetkovine uz sjeveroistočni rub spomenutog jezera svoju su mjeru više ili manje izravno izvlačile iz njegovih dubina. Slatkovodna je riba bila dio menija društvenim okupljanjima, bez obzira na njihov predznak – veseli u slučaju vjenčanja ili pak žalbeni u slučaju sprovoda.

  
  
  S druge strane, švedska se rekonstrukcija društvenog eksperimenta iz 1973. također pozivala na vodeno okruženje - od španjolskih Kanara do meksičke obale. Mala svetkovina živih sudionika ekspedicije, uglavnom ženskih članova posade Acali - kako se zvala splav kojom su u 101 dan prešli Atlantik, održana je na suhom. U Švedskoj, pod patronatom redatelja Marcusa Lindeena, na palubi vjerne kopije originalnog plovila smještena je u hangar, bez remetilačkih faktora – morske vode, morskih pasa ili pak ribljeg menija. Krajnje suho, podsjećanjem na morsku pustolovinu i razgovorom o učinku ekspedicije na pojedinačne živote sudionika tijekom kojega je, nedvojbeno, dominirala Afroamerikanka Fe Seymon. Nju je prije 46 godina u deseteročlanu ekipu pozvao meksički znanstvenik Santiago Genovés ne bi li potvrdio svoje sumnje o izraženom nasilju u izdvojenoj zajednici prepuštenoj morskim strujama. Fe Seymon je poput ostalih sudionika ekspedicije izabrana zbog svog socijalnog profila i radio-operativnih vještina. Vještina će se pokazati presudnom u trenutku, pred kraj plutanja oceanom, kada im je prijetila pogibelj od direktnog sudara s teretnim brodom. Barem je to tako montirao redatelj M. Lindeen u filmu Splav (Flotten), nastojeći rekonstruirati nejasni i posve promašeni eksperiment znanstvenika koji je preminuo 2013. Za života je tvrdio da je kao putnik bio izravnim svjedokom otmice aviona, što će ga kasnije motivirati za provođenje nemilog eksperimenta.

  Za razliku od staložene i spore kineske etno-epopeje, švedski je dox stavio imperativ na katarzu ostarjelih sudionika eksperimenta, začinivši ih originalnim materijalima s putovanja koje je snimio (uglavnom) i katalogizirao Genovés. Ženska će ekipa naknadno, na palubi švedske kopije broda, pregledavati grafikon na kojem je znanstvenik pedantno bilježio njihovo psihološko i fizičko stanje (uključujući menstrualne cikluse i mjesečeve mijene). Lindeenova je dox-rekonstrukcija poticajna iz više razloga. Prije svega kao pouka da se eksperimenti s ljudima i njihovim psihološkim stanjima obijaju o glavu znanstvenika jednako kao što su se obijali o glave istraživača predkvantne fizike koji su zanemarivali vlastiti utjecaj na materijal u njihovu fokusu. Švedski projekt sa živim svjedocima ekspedicije razotkriva agresivnog i ujedno nemoćnog znanstvenika. Na kraju putovanja ispričavao se sudionicima, a ženski dio ekipe koji mu se usred oceana usprotivio kao 11. članu posade, iz švedskog će studija izaći s pozitivnim iskustvom. Predvodit će ih Afroamerikanka s tezom o zajedništvu u iznimnim situacijama. Suprotno tenzijama, seksualnim konfliktima i agresivnim ispadima po predviđanju meksičkog istraživača. Do švedskog doxa eksperiment nije ugledao dana, bilo u filmskoj ili pisanoj formi (ne računajući Meksikančeve memoare prema kojima je Lindeen krenuo u film). Znanstvenik se pred kraj ekspedicije razbolio i prepustio rukama ženskog dijela posade, na čelu s liječnicom židovskih korijena Ednom Reves. U međuvremenu će švedska kapetanica duge plovidbe Maria Björnstam ponovno preuzeti komandu nad brodom. Jedini živi muški član posade koji se povremeno uključuje u razgovore na suhom japanski je fotograf Eisuke Yamaki. (Dio zbivanja na splavi konstruiran je na osnovu fotografija, u čemu je najvjerojatnije prste imao spomenuti član posade.)
  
  

  I za kraj nekoliko paradoksa u vezi švedskog filmskog sindroma. Najprije, duhovita strana koje nije bio svjestan glavni protagonist niti je švedski redatelj želio sugerirati nešto slično. Netko će duhovito primijetiti da je Genovés gotovo pola stoljeća prije Big Brother formule povukao konce u tom smjeru, no kao strogi znanstvenik nije bio spreman za istraživanje estradne dimenzije stanovanja na skučenom platou usred oceana. U pripremnoj je fazi pred novinarima tvrdio da eksperimentom želi istražiti psihološke potencijale za „mir u svijetu“. Doista je iznenađujuće da je, na koncu, ženska posada preživjela (bez ostatka) te je svojevrsnom katarzom u švedskom studiju pola stoljeća kasnije djelomično potvrdila znanstvenikovu demagoški intoniranu premisu o eksperimentu za mir u svijetu.

  Premda je britansko-američki dox Tri identična stranca (Three Identical Strangers) redatelja Tima Wardlea na početku djelovao kao zabavna priča o razdvojenim mladićima kojima je, čini se, bilo suđeno da kao 19-godišnjaci otkriju iste korijene te zajedno krenu u život kao da se u međuvremenu ništa nije zbilo, ipak će se u narednim metrima detektivskog doxa pokazati da pozadina njihova razdvajanja nije lišena tereta –  privatnog, psihološkog, eksperimentalnog itd. Nije lišena tereta eksperimenta nad pojedincima ili izoliranim zajednicama u ime javnog dobra, židovske zajednice ili pak američkog društva. Eddy, Bobby i David, tri identična stranca različitih prezimena (Galland, Shafran, Kellman) po rođenju su (12. srpnja 1961.) dijelili sudbinu ljudskih zamoraca - znatno prije nego je krenuo kontrakulturni pokret, era sintetičkih droga, znatno prije Genovésove promašene ekspedicije… Tri su blizanca tek 1980. otkrili da nisu ono što su mislili da jesu, dok je britansko-američka ekipa krajem prošle godine montirala materijale o društvenoj uroti ograničenog dometa. Na čelu znanstvenog tima bio je dječji psihijatar Peter Neubauer koji nikada nije objavio rezultate istraživanja o razdvojenim blizancima. Troje mladića u dox-fokusu nisu bili jedini ljudski materijal njujorškog znanstvenika, zemljaka Sigmunda Freuda ili pak Wilhelma Reicha koji je, ništa neobično, bio student Freudove kćeri Anne. Wardleov medijski kompleks, sastavljen od filmskog svjedočenja blizanaca, posvojitelja, novinara, Neubauerovih suradnika, amaterskih snimaka, arhivskih TV-emisija i fotografija te igranih sekvenci, pomogao je kritičnoj reakciji američke zajednice. Ohrabrio je i blizance i blizanke koji su sumnjali da su, bez znanja bioloških roditelja i posvojitelja, bili uključeni u znanstvenu zavjeru. Važnu kariku u zavjeri igrala je židovska agencija za posvajanje Luise Wise Services u New Yorku.

  I premda brojni recenzenti filma – od filmskih kritičara do psihijatara, britanskom redatelju spočitavaju nedovoljno poznavanje etičkih standarda u prošlosti, činjenica je da protagonisti nikada dovršenih ili objavljenih istraživanja ljudskog ponašanja sredinom prošloga stoljeća i kasnije nisu marili za etičke principe zbog kojih se danas obavezno diže javna prašina. Neke od zamjerki redatelju idu tako daleko da mu spočitavaju nespremnost za dublju analizu židovskog kompleksa u Neubauerovim slučajevima razdvajanja blizanaca - od činjenice da je u razvrstavanju djece sudjelovala židovska agencija pod patronatom Židovskog odbora u Centru dječjega razvoja u New Yorku, kojim je upravljao austrijski psihijatar. Tada mladi znanstvenik Neubauer stigao je iz ratne Europe u kojoj su stimulirani eksperimenti s ljudskim jedinkama židovskog podrijetla.

  
  
  Zagrebačka publika koja je bila u prigodi gledati Wardleov film nije bila upoznata s nizom koincidencija koje su prethodile njegovoj realizaciji. To se, prije svega, odnosi na kritičnu masu svjedoka – razdvojenih blizanaca – koji su otkrivali znanstvene razmjere svojih sudbina. Doxu koji se našao na listi za nagrade Britanske akademije (BAFTA) prethodilo je, također, filmsko istraživanje identične teme od strane redateljice Lori Shinseki. Godinu dana ranije, u manje od sat vremena pokazala je ista mjesta i likove na koje se pozivala i britanska slagalica o njujorškoj zavjeri kontra židovske djece. Za razliku od Wardleova doxa, The Twinning Reaction obuhvatio je više slučajeva s težištem na znanstvena istraživanja, njihovu etičnost, ciljeve i rezultate. Britanski je redatelj fokus suzio na medijski slučaj trojice mladića iz 80-ih, s blagom aluzijom na to da su, barem dva od tri posvojitelja (Shafran i Gallard) svojim utjecajem na posvojene mladiće osnažili njihov genetski potencijal  maničnog ponašanja. Prvi je (Bobby Shafran) sa 17 godina bio optužen za ubojstvo starice, ali je iz tehničkih razloga oslobođen (u Wardleovu filmu tog podatka nema), dok je drugi (Eddy Gallard) 1995. počinio samoubojstvo te su za rekonstrukciju njegova lika korišteni arhivi popularnih TV-emisija, fotografije iz obiteljskih albuma i privatne amaterske snimke.

  Oba se filma oslanjaju na svjedočenje Pulitzerom nagrađenog novinara Lawrencea Wrighta. U godini Eddyjeva suicida za New Yorker je objavio članak na temu blizanaca (Dvostruka misterija) kao uvod u svoju knjigu Blizanci: I što nam govore o tome tko smo, objavljenu dvije godine kasnije. Njegova su istraživanja zapravo potaknula filmske priče u oba smjera – prema udomiteljima blizanaca i znanstvenicima. Bez obzira na različite ishode, oba ostvarenja na kraju ostavljaju gorak okus u pogledu znanstvenika „koji se igraju bogova.“ Optužbe pljušte jednako od strane udomitelja, Eddyjeve udovice, blizanaca, pogotovo sestre blizanke koja je pred kamerom Shinsekina filma izrazila sumnju u to da bi njezina sestra Marge počinila samoubojstvo da ih po rođenju nisu razdvojili. Wright će oba redatelja izvijestiti da je 1990. dogovorio intervju s njujorškim psihijatrom frojdovske orijentacije, međutim Neubauer je - tada u 78. godini, bio suzdržan i dvosmislen. Povodom premijere Wardleova filma u Americi novinar iz Austina u Teksasu u kratkom intervjuu (The Chronicle Austin) početkom srpnja prošle godine spominje nekoliko intrigantnih detalja. Navodi kako je braću Bobbyja i Davida prvi put susreo uživo tijekom snimanja dokumentarca. Zatim objašnjava da je Neubauerova suradnica Viola Bernard upozorila kolegu znanstvenika na trojicu blizanaca, podatak kojem je više pozornosti posvetila redateljica s američkom adresom Lori Shinseki. Na kraju je komentirao nedostupnost Neubaeuerovih istraživanja koja su arhivirana na Yale sveučilištu i zapečaćena do 2066. Premda je tijekom istraživanja fenomena blizanci dolazio do škakljivih anegdota koje potvrđuju obje opcije u njihovu psihološku razvoju – genetsku i odgojnu, njegov komentar na zabranu uvida u dokumente iz druge polovice 20. stoljeća u znatnoj je mjeri provokativan. Mišljenja je kako se cijenjeni dječji psihijatar nije mogao pomiriti s rezultatima izraženog genetskog upliva na slučajeve razdvojenih jedinki. Potvrde o sličnim socijalnim i psihološkim naklonostima bile su više nego očite, bez obzira na različite sredine u koje su smješteni i dolazile su s više strana – trojica mladića nisu bili izdvojeni slučaj. Sudeći prema tezama marginalne Neubauerove suradnice u Wardleovu filmu (Natasha Josefowitz), eksperiment je trebao potvrditi tada prevladavajuću premisu kako je odgoj presudniji od genetskog zapisa. Wright drži da uvaženi stručnjak nije mogao obznaniti nešto što bi poljuljalo radikalne stavove o važnosti odgojnih mjera.

  Britanski dox bio je intrigantniji dio konkurencije na jubilarnom festivalu u Zagrebu. Otvorio je vrlo škakljivu temu o znanosti kao konspirativnoj disciplini u službi manje ili više vidljivih državnih agencija. I to u drugoj dekadi novoga stoljeća koje se sve više fokusira na programiranje genetskog koda ljudskih jedinki. Možda Neubauer i nije bio toliko zabrinut za ishode eksperimenta sa židovskom djecom, kako to nagovještava teksaški novinar. Možda je za života pretpostavljao da će godine 2066., kada se dokumenti otvore, biti smiješni u usporedbi s važećim eksperimentima u ime transhumanoga društva.

  
  
  Kako težište ne bi prevagnulo na stranu konspirativne znanosti i njezinih protagonista, u obranu teze o terapijama i eksperimentima vrijedno je spomenuti još dva ostvarenja iz konkurencije. Oba imaju nizozemske temelje. Jedan je nizozemskog redatelja Joosta Vandebruga koji prati malog Nicua u podzemnim tunelima Bukurešta (Bruce Lee i razbojnik / Bruce Lee and The Outlaw). Spomenuti dox nije samo puki dokument o surovom životu na ulici i njezinu podzemlju, nego ima dodanu vrijednost jer u konačnici malom beskućniku pomaže u socijalizaciji i normalnom životu, što dalje od snifanja sintetičkih boja i po život opasnih infekcija. Drugi je također nizozemski (Nešto se ipak mijenja / Nu verandert er langzaam iets) redateljice Menne Laure Meijer koji je prošle godine proglašen najboljim domaćim ostvarenjem na amsterdamskom festivalu (IDFA). U pratećem katalogu ZagrebDoxa umjesto imena redateljice stoji naziv producentske kuće mint film office jer je Nizozemka odlučila da tu poziciju od 2015. više ne potpisuje svojim imenom. Posve logično za hladan dokumentarac o terapijama za socijalizaciju i stabilizaciju unutarnjeg života sve brojnije populacije ovisnika o plaćenom prijatelju u nizozemskom društvu. Krajnje objektivno, s kamerom na pristojnoj udaljenosti od terapijskih kružoka – netko će dodati empirijski neutralno – redateljica prati različite seanse preporađanja. Plesne, ispovjedne, s konjima, svinjama, IT manipulatorima, komunikacijskim analitičarima, stručnjacima za penjanje po drveću itd. Premda je redateljičina strategija na prvi pogled nestimulativna, tek svjedoči o stanju stvari tijekom seansi, krajnja poruka je više nego alarmantna. Ne tiče se samo zapadnoeuropske zajednice čiji se pojedinci sve teže nose s posljedicama rane faze transhumanoga stanja stvari. Ona je (rana faza) prisutna i jednako na djelu u široj okolini Kaptol centra kao što je to u nizozemskoj ravnici. Festivalska konkurencija u Zagrebu vjesnik je tih simptoma: koincidencije na temu promašenih eksperimenata te terapija u filmu i pomoću filma nisu samo puke koincidencije.

  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 25. ožujka 2019. 
  
  

Piše:

Željko
Kipke