Produkt fascinacije kulturom slavnih
Leaving Neverland, red. Dan Reed
-
Michael Jackson ima dugu povijest optužbi za seksualno zlostavljanje maloljetnika, s dva velika procesa između kojih je prošlo desetak godina. Prvi se zbio 1993., a drugi 2003. godine. U oba slučaja pjevač je oslobođen optužbi, a krucijalni svjedoci obrane bili su glavni akteri dokumentarca Leaving Neverland (2019), koji su godinama nakon posljednjega procesa ipak odlučili promijeniti priču. Četverosatno ostvarenje, podijeljeno u dva dvosatna dijela, redatelja Dana Reeda, snimljeno u produkciji HBO-a, imalo je premijeru na Filmskom festivalu u Sundanceu, gdje je izazvalo veliku pozornost. Ranije otkrivena javna tajna da je Hollywood toksično mjesto u kojem su muški producenti i redatelji seksualno iskorištavali glumice i druge filmske djelatnice, skrenuo je pozornost i na problematiku seksualnog zlostavljanja maloljetnika pa su se pod povećalom javnosti našli i slučajevi Kevina Spaceyja te redatelja Bryana Singera. Posljedično je to dovelo i do razmatranja nikada dokazanoga, ali i nikada zaboravljenoga govorkanja o sada već preminulom Michaelu Jacksonu te zbivanjima na ranču Neverland.Reedov dokumentarac izazvao je velike kontroverze i polemike u javnosti. S jedne su ga strane Jacksonovi nasljednici odbacili kao senzacionalističko naklapanje dostojno tabloidnih medija, a ne ozbiljne produkcijske kuće poput HBO-a. S druge strane, djelo nastoji u fokus postaviti problematiku seksualnoga zlostavljanja maloljetnika, što je također gorući problem u Hollywoodu, te pružiti žrtvama zadovoljštinu koju im pravni susatav nije uspio dati. S treće strane našli su se glazbenikovi obožavatelji, koji svim silama nastoje obraniti miljenika upućujući na nedosljednost Reedovih govornika te činjenicu da su oni i njihove obitelji uvelike financijski i profesionalno profitirali od poznanstva sa zvijezdom.
Leaving Neverland u središte propitivanja postavlja dvojicu nekadašnjih Jacksonovih štićenika. James Safechuck se s pjevačem upoznao na snimanju reklame za Pepsi osamdesetih godina prošloga stoljeća dok je bio rane osnovnoškolske dobi. Njihov se odnos, različitim intenzitetom, nastavio do dvijetisućitih godina. Drugi je Australac Wade Robson koji je imao sličnu povijest s glazbenikom, a upoznali su se jer je pobijedio na plesnom natjecanju gdje je trebao imitirati glazbenika.
Djelo je strukturirano na prepoznatljiv i konvencionalan način. Safechuckovo i Robsonovo ekstenzivno svjedočenje u formi ispovijedi/intervjua pred kamerama prošarano je arhivskim materijalima: osobnim snimkama i dokumentima aktera, kao i medijskim praćenjima Jacksona i njegovih slučajeva. Reed priču širi tako što u razmatranje uvodi i članove obitelji žrtava: prvo su posrijedi njihovi roditelji te braća i sestre, a nakon toga se uvode i supružnici, kako bi se razmotrile opsežnije posljedice zlostavljanja te njegov metodičan razvoj. Dokumentarac pokriva široki vremenski opseg - od početka osamdesetih godina prošloga stoljeća do suvremenosti, s jasno naznačenim protokom vremena putem intertitlova, čime se žele istaknuti razmjeri zlostavljanja i njihovih dalekosežnih posljedica. Reed se pobrinuo da maratonsko četverosatno vrijeme trajanja ne bi gledatelju bilo previše monotono, pa u senzacionalističkoj maniri njegovi sugovornici u detalje opisuju što su s Jacksonom radili nasamo. Safechuck i Robson, kao i članovi njihovih obitelji, redovito su smješteni naspram kamere tako da se fingira gledateljev pogled, čime uvjeravački nastoje djelovati na recipijente i njihove emocije.Teško je pisati kritiku filma koji progovara o tako delikatnoj temi kao što je zlostavljanje djece, tim više što u ovom slučaju filmsko djelo preuzima funkciju sudstva i inih društvenih institucija, koje su se slučajem trebale pozabaviti. Stoga Reedov dokumentarac možemo sagledati kroz dvostruku prizmu. U prvom slučaju posrijedi je djelo koje nastoji dati subjektivan uvid u psihologiju zlostavljača i žrtvava te dati dvojcu mogućnost glasa. U drugom slučaju riječ je o filmskom ostvarenju koje kao takvo pokazuje određene nedostatke. Leaving Neverland je predugačak, što je rezultiralo sporadičnim praznim hodom te opadanjem tempa pripovijedanja, na trenutke je narativno nekoherentan i neujednačen te mu svakako nedostaje uključivanja više izvora u argumentaciju.
U silnim medijskim natpisima i prašini koju je film podigao jedan se njegov aspekt, čini mi se, podosta zanemaruje. Posrijedi je razmatranje američke fascinacije slavnim ličnostima i celebrity kulturom, što je uočljivo i u auri koju je Michael Jackson imao oko sebe. Svakome je, kad-tad, cilj završiti u talk showu. Nedavno sam odgledao četverodijelni dokumentarac Lorena (2019) o gospođi iz naslova koja je na naslovnice američkih medija došla u prvoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća nakon što je suprugu odrezala penis. Seksualno ju je zlostavljao u braku te mu se opravdano odlučila osvetiti jer sustav nije bio zainteresiran za problem. Slučaj je imao veliki kulturološki značaj: imenica penis prvi se put pojavila na naslovnici američkih novina te je posrijedi jedna od prvih reakcija na bračno zlostavljanje koja je imala društveni odjek. Međutim, što je Lorena učinila prvo nakon što je suprugu odsjekla muškost te je bacila u neko žbunje? Prije nego što je dobro znala engleski, Lorena je znala da treba angažirati PR-stručnjaka te zaraditi na medijskoj pompi koja se oko njezina slučaja podigla.
U Leaving Neverland svjedočimo patogenim produktima fascinacije kulturom slavnih, ali i još jednoga njezina nusprodukta – muškarci koji se gledatelju ispovijedaju ujedno su i žrtve žudnji vlastitih roditelja. Robsonova majka uzela si je zadatak da bude menadžer vlastitom djetetu te je od najranije dobi bila usmjerena da postigne zvjezdani status, a poznanstvo s Michaelom Jacksonom dalo joj je nadu da će joj dijete postići globalnu slavu pa se u te svrhe u određenom trenutku preselila iz Australije u Los Angeles. Slična situacija je i sa Safechuckovim roditeljima koji žive u domu koji je im je Michael Jackson kupio, a majka je, kako sama kaže, glazbenika prihvatila kao vlastito dijete. Obje su bile očarane bajkovitošću Neverlanda te su tvrdile da se tamo nisu osjećale kao na ovome svijetu. Iz neameričke i neaustralske perspektive kao fascinantna činjenica strši podatak da su roditelji dopustili djeci da spavaju u sobi i krevetu njima nepoznatog i tri puta od djece starijega čovjeka.© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 1. travnja 2019.
