Kvaliteta regionalne kinematografije

47. međunarodni filmski festival FEST, Beograd; 22. veljače- 3. ožujka 2019.

• 
  
  S gotovo pola stoljeća tradicije i s ugledom jednog od najvažnijih filmskih festivala u regiji, FEST je i dalje nezaobilazno mjesto za filmofile, kako s obzirom na međunarodnu produkciju, tako i premijerne srpske i regionalne filmove, a osim toga jedan je od rijetkih festivala koji živi s gradom i na koji publika rado odlazi: već dva tjedna prije početka festivala fotografije gužve za ulaznice i redovi dugi stotinjak metara dovoljno govore o interesu publike i ispunjenosti dvorana do zadnjeg mjesta. No, ove godine došlo je i do nekih promjena: glavni natjecateljski programi simbolično su smješteni u Kombank kino u centru grada umjesto u Sava centar koji je s 3000 mjesta najveća i najreprezentativnija dvorana, te je glavni domaći program promijenio ime u Srbija i prijatelji.
  
  To je rezultat činjenice da su većina filmova u nacionalnoj selekciji koprodukcije (očekivano, jer pokušajte danas naći jedan jedini film u regiji koji nije koprodukcija - često s producentskim kućama iz četiri ili pet zemalja), a osim toga i sastav svih žirija je bio takav da je zamalo bilo više hrvatskih nego srpskih članova! Uzmemo li u obzir da su hrvatski naslovi osvojili i nekoliko važnih nagrada (film Sam samcat Bobe Jelčića dobio je nagradu za režiju glavnog žirija i posebno priznanje, Osmi povjerenik nagradu je za scenarij, a Aleksi Barbare Vekarić od glavnog žirija nagradu za najbolji debitantski film), stječe se dojam da su hrvatska i srpska kinematografija zadnjih godina al pari kad je riječ i o kvantiteti i o kvaliteti filmova. Također, usporede li se teme i žanrovi, redateljski pristupi i širok raspon filmskog ozračja (od emocionalno surovih do ekscesno komičnih, pa sve do klasičnih dramskih ostvarenja) dolazimo do zaključka da je, barem što se produkcije zadnjih godina tiče, ona prilično slična na obje strane.

  Prema ocjeni mnogih, od kritike i publike do žirija, najbolji film iz domaćeg programa psihološka je drama Šavovi, drugi dugometražni film Miroslava Terzića, priča s elementima trilera i melodrame koja se bavi temom novorođenih beba nestalih iz bolnica koje su godinama, a po svjedočenjima stotina roditelja, proglašavane umrlima a zapravo prodavane na usvajanje. Scenarij je nadahnut svjedočanstvom krojačice iz Beograda, koja skoro dvadeset godina traga za svojim umrlim sinom, boreći se s bolničkom administracijom i liječnicima, policijom, sudovima i lokalnim rukovoditeljima kako bi napokon dobila dokument koji bi pružio dokaz gdje joj je dijete sahranjeno. Nepunih dvadeset godina kasnije, ona smatra da je pronašla svog sina u naselju u predgrađu Beograda. Psihološka drama tako postaje zrelo koncipiran triler u kojem Terzić spretno spaja socijalno angažiranu priču s poigravanjem s očekivanjima gledatelja zahvaljujući kvalitetnom scenariju zbog kojeg se pitamo što je od onog što gledamo istina, a što fikcija protagonistice.
  
  
  
  Drugi srpski film koji vrijedi istaknuti intrigantan je već zbog naslova: Slučaj Makavejev ili proces u bioskopskoj sali Gorana Radovanovića koji istražuje poziciju umjetnika u socijalističkoj Jugoslaviji i fokusira se na političku i društvenu klimu u kojoj je s javnih govornica i pod pokroviteljstvom Komunističke partije osuđivan Makavejevljev film WR: Misterije organizma. Jedan od faktografskih temelja za film je dokumentarna audio-snimka rasprave nakon projekcije Misterije orga(ni)zma u Novom Sadu 1971. godine, iz čega Radovanović stvara jednosatni filmski materijal koji je međutim ispao slabiji nego što bi se moglo očekivati na temelju vrlo poticajne teme, jer je građa na izvjestan način simplificirana i osobni je dojam da je film na FEST-u osvojio glavnu nagradu više zbog samog (odnedavno pokojnog) Dušana Makavejeva nego zbog inherentnih vrijednosti filma – bio je to možda čak i logičan izbor žirija koji je nagradom odlučio dati omaž značajnom redatelju, makar film o njemu nije bio najbolji u konkurenciji.
  
  Djelomično su razočaranje i filmovi Pijavice Dragana Marinkovića, ali i Delirijum Tremens veterana Gorana Markovića koji je filmsku priču o poznatom glumcu koji se iznenada razboli i uz pomoć psihodrame kreće u potragu za vlastitim identitetom, pomalo nespretno razvio i razvukao na dva sata. Značajniji su naslovi bili oni, recimo to tako, iz off-produkcije: Iz ljubavi Nenada Mikovića (usput rečeno, hrvatska koprodukcija), Psi umiru sami Nikole Petrovića i još jedan hrvatski, ali nipošto niskobudžetni off film: već spomenuti Sam samcat Bobe Jelčića.

  Kad je pak riječ o glavnom međunarodnom natjecateljskom programu koji se sastojao od 14 filmova, stvari su malo drukčije: šarolikost žanrova, jedanaest nacionalnih kinematografija, veoma disparatne redateljske poetike i tematska raznolikost bili su izraženiji negoli kod srpskog filma. Našlo se tu i komercijalnih naslova koji su već unaprijed osuđeni na dobru prođu: Bijela vrana (The White Crow) poznatog Ralpha Fiennesa, potom australski Hotel Mumbai Anthonyja Marasa (prema istinitoj priči o žrtvama i preživjelima razornog napada u Mumbaiju 2008. godine), iranska psihološka drama Mračna soba (The Dark Room) Rouhollaha Hejazija, dva solidna i sjajno režirana francuska filma - Dvostruki životi (Double Vies) Oliviera Assayasa, jednog od najznačajnijih filmaša svoje generacije i Vjeran čovjek (L´homme fidele) Loiusa Garella, ali i jedan podbačaj, ne baš uspjela francuska antiratna drama Granice svijeta (Les Confins du monde) Guillumea Niclouxa.
  
  
  
  Zanimljivo, u međunarodnoj konkurenciji našao se i Salajev Osmi povjerenik koji je, kao što je već rečeno, osvojio nagradu za scenarij. Bilo je tu i simpatično-nekonvencionalnih, ali ipak slabo realiziranih ostvarenja poput Grudnjaka (The Bra) Veita Helmera s Mikijem Manojlovićem u glavnoj ulozi - filma u kojem uopće nema dijaloga, ili pak posve drukčija, mračna i teška ruska drama Tvornica (The Factory) Jurija Bikova o događajima u malom ruskom gradu u kojem lokalni tajkun zatvori tvornicu, a radnici ga odluče oteti da bi se osvetili i dobili ono što im pripada. Već i ovo kratko nabrajanje pokazuje koliko je konkurencija bila neujednačena (ne toliko po pitanju kvalitete, nego pristupa i žanrova), no najbolja dva naslova dolaze iz posve drugih zemalja: iz Argentine i Libanona. Radi se o Crnom anđelu (El Angel) Luisa Ortege i Kapernaumu / Capernaum Nadine Labaki.

  Crni anđeo vjerojatno je najugodnije iznenađenje u ovoj programskoj cjelini. Priča je vrlo jednostavna: Carlitos je sedamnaestogodišnji mladić anđeoskog izgleda i naizgled nevinog ponašanja kojem nitko ne može odoljeti. U srednjoj školi upoznaje Ramona i zajedno postaju opasan kriminalni duet, baveći se pljačkama, krađama i ubojstvima. Ortegin je estetički i narativni uzor toliko očit da ga svatko tko pogleda film odmah prepoznaje: to je argentinska varijanta Almodovara u najboljoj poetskoj varijanti tog velikog redatelja (štoviše, sam Almodóvar jedan je od brojnih ko-producenata filma). Radnja je smještena u Buenos Aires 70-ih godina prošlog stoljeća, a iako se na prvi pogled čini da film ne donosi nešto novo u beskonačan niz biografskih ili fikcionalnih ostvarenja o serijskim ubojicama, Crni anđeo je podjednako fascinantno estetsko iskustvo kao i ekspresivna studija karaktera: živopisni kozmetički detalji - od kostimografije do scenografije (a sve zajedno uobličeno izvrsnom kamerom Juliána Apezteguia) naprosto zadržavaju pažnju gledatelja svih 120 minuta filma i poželite ga pogledati barem još jednom.
  
  Drugi spomenuti film – Capernaum, po osobnom sudu najbolje je ostvarenje festivala i zasluženo je osvojio nekoliko nagrada, između ostalog i nagradu FEDEORA (žirija filmske kritike) za najbolji euro-mediteranski film. Za razliku od lepršavog Crnog anđela, Capernaum je složena i napeta psihološka drama koja govori o životu Zaina, libanonskog dječaka koji tuži svoje roditelje zbog zanemarivanja. Film prati Zaina na putu od borbenog uličara do odraslog dvanaestogodišnjaka koji bježi od nemarnih roditelja i preživljava zahvaljujući snalažljivosti i zdravom razumu. Osim borbe za egzistenciju, brine se i o Etiopljanki Rahil i njenom sinu Jonasu, završava u zatvoru zbog teškog zločina i najzad traži pravdu na sudu. Mučna i tjeskobna priča o borbi siromašnog djeteta koje pokušava preživjeti u sirotinjskim četvrtima Beiruta emocionalno je snažno ispričana, dinamično režirana s kombinacijama totala iz ptičje perspektive u kojima vidimo kockice bejrutskih favela i krupnih planova malog Zaina Al Rafeea koji je naprosto fascinantan u svojoj ulozi.
  
  
  
  Redateljica Nadine Labaki snimila je iznimno snažan film, pun mračnog kolorita, brzih dijaloga, promišljenih sekvenci i kreativnog korištenja kamere - od panorama i švenkova do statičnih kadrova i nijansirane fotografije koja vrlo vjerno prikazuje zgusnute bejrutske ulice. Ako Crnog anđela treba pogledati zbog njegove lakoće i ležernosti, onda Capernaum valja pogledati upravo zbog težine, priče kojoj uspijeva gledatelja uvući u jedan sasvim drukčiji, nimalo blistav svijet.

  © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 25. ožujka 2019.  

Piše:

Tonči
Valentić