Artistička samodostatnost
Esej: Miljenica (The Favourite), red. Yorgos Lanthimos
-
Čudna su ta bića plave krvi. Jednom se kaže - noblesse oblige, drugi put - kraljevska je ili plemićka sorta nedostojna bilo kakve empatije onoga ljudskog. Međutim, nikako se ne može reći da sudbine kraljeva, kraljica i općenito moćnika – rojalističke loze, nisu oduvijek intrigirale ljudsku ljubopitljivost i znatiželju. Sve od antičkog svijeta pa samo do Shakespearea o tomu su ispisane stotine komada s nekoliko stotina tisuća stranica. Niti u suvremenom, tehno-digitalnom univerzumu ne jenjava interes za dvorske intrige, svadbe, rođenja, ubojstva, preljube, sahrane… Stoga ne čudi da su se u kratkom vremenu u ovdašnjim kinima pojavile još dvije pripovijesti s temom kraljevanja i svim pikantnim perverzijama, a u vezi sa stvarima aristokratske moći i pohlepe.U ovom se napisu neću baviti solidnim uratkom Josie Rourke Mary, kraljica Škotske (2018.), nego medijski mnogo eksploatiranijim filmom Yorgosa Lanthimosa Miljenica (The Favourite, 2018). Ovaj je redatelj doista imao nevjerojatan, gotovo meteorski uspon. Nakon prva tri filma snimljena u grčkoj produkciji – a od kojih je treći, Alpe (2011.) imao najneobičniji siže sa školom inkarnacije umrlih osoba za njihove najbliže! – Lanthimos je zbog osvojenih nagrada dobio priliku režirati na engleskom jeziku. I tu se cijela stvar pokrenula. Najprije je Jastogom (The Lobster, 2015.) pokazao nevjerojatnu sposobnost promišljene distancije redateljskog prosedea od bilo kakve emotivne angažiranosti oko svojih protagonista. Ova distopijska priča, dakle, pokazala se vrlo korespondirajućom za otuđeni današnji „svijet bez dodira“. Još je većeg odjeka imala njegova surova (ali i sirova) nadogradnja ovoga de-senzibiliziranog filmsko-zbiljskog svijeta okrutne bešćutnosti i nemilosrdne osvete. Ubojstvo svetog jelena (The Killing of a Sacred Deer, 2017.) bio je šampionski uzorak nelagodnosti kakvu samo jedan kino-artefakt može ostaviti na svoje gledatelje. Na granici fantastike i horora razvila se slika – ne neke skore budućnosti, kada ćemo biti nemoćni pred sve većom funkcionalnošću antropološkog stroja koji melje i „vrti se u prazno“ (G. Agamben), nego aktualnosti pukih rituala - od vođenja ljubavi do karijerističkih laži i obmana u svrhu vlastita uspona u poslovnoj hijerarhiji. A koji svi donose tek – smrt. Odlične Colina Farrella i Nicole Kidman nadmašio je sjajni Barry Keoghan, utjelovljujući naoko nevini, no zapravo sotonski zastrašujući tinejdžerski karakter.
Lanthimos je nakon toga mogao doista odabrati baš svaki film neograničenog budžeta. Naoko neobičnom se stoga učinila njegova odluka da snimi povijesni film. Miljenica je njegovo prvo kino-iskustvo s raskošno kostimiranom historijskom dramom. Film se bavi kasnim godinama vladavine britanske kraljice Anne s početka 18. stoljeća. Nakon muževljeve smrti, Anne Morley (Olivia Colman) na britanskom tronu pobolijeva. Jedinu joj, pak, utjehu u njezinu poprilično bolestima ograničenom bivanju, pruža Lady Marlborough. Spomenuta, imenom Sarah (Rachel Weisz) nije joj samo ljubavnica nego manipulira svojom moći i utjecajem cijelom vladom i parlamentom. Ona je, na neki način, prava vladarica Ujedinjenog Kraljevstva. Sarah je žena čvrste namjere i jake osobnosti koja je sklona kako ljubavnim ucjenama tako i ratnim operacijama, a sve radi učvršćenja vlastite moći, ali i užitka. (Po tome bismo mogli reći da se vrlo rado druži s puškom, kao i predivna HR-predsjednica!) Ali… onda se na dvoru pojavljuje Abigail (Emma Stone). Njezina je životna priča vezana uz nesretni pad iz aristokracije u niže, seljačke staleže. Aby najprije postaje sluškinja na kraljevskom dvoru. No onda se (doslovce) iz blata uspinje do kraljevskih odaja. Ustanovljuje se – daljnjim dijegetskim razvojem, da je Abigail zapravo rođakinja Lady Marlborough. Abigail će, uz pomoć poznavanja rijetkih ljekovitih šumskih trava, doprijeti do kraljice Anne, izliječivši je – barem trenutačno – od njezina gihta. Počinje nesmiljena bitka dviju žena - atraktivne i umiljate plavušice Aby i fatalne crnke Sarah.Lanthimos svoju filmsku pripovijest gradi na kontrapunktalnom odnosu između ratobornosti i pomirbe. Na prvi pogled… jer, radi se ustvari jedino o borbi za moć. Ratnohuškačka Sarah biva polako izgnanom daleko od kraljičine milosti. Lezbijska atraktivnost tu neće biti beznačajan ulog, ali će u mnogo većoj mjeri prevrat u utjecaju na kraljicu odigrati inteligencija mlađe i, naizgled, poštenije Abigail. Najveće, pak, umijeće Lanthimos će iskazati u prikazima dvorskih rituala i zabavnih, zapravo perverznih eskapada i bizarnosti. Utrka pataka, groteskni balski plesovi i prežderavanja, gađanja ptica (ali i gađanje narančama suludog budalaša) - sve to bit će u funkciji nesmiljenog prikaza izopačenosti i dekadencije na britanskom dvoru. Raspre, pak, između pobornika rata – na čelu sa supružnicima Marlborough i Godolphinom, i predstavnika oporbe – oličene u karikaturalnom Harleyu (Nicholas Hoult) – završavaju totalnim nesrazmjerom između njihove samovolje i beskrajne ne-inteligencije vlastodržačkih britanskih plemića.
Problematičnim mi se kroz gledanje filma nametnuo neobičan odabir snimateljske tehnike. Iako slutim da je Lanthimos želio pokazati izopačenost vladajuće duhovne klime i perverznih običaja aristokracije, i to kroz pogled očuđujućeg tzv. ribljeg oka, čini mi se da se uporaba široko-kutnih objektiva iscrpljivala u artističkoj samodostatnosti i ekstravaganciji po svaku cijenu. Ipak, nakon odgledanog, unekoliko mi se ovaj artizam učinio i opravdanim, jer kronološka udaljenost 18-stoljetnog britanskog Imperija niti nije mogla biti drukčije prikazana, a niti prevladana i učinjena bliskom aktualnosti doli sličnom digitalnom de-semantizacijom i obesmišljenošću.Miljenicu nose žene. One odlučuju kako u emotivnim međuodnosima na dvoru tako i u političkim, ratnim, pa i klasnim pitanjima. Ipak, Lanthimos se niti u jednom trenutku nije prepustio napasti da žene prikaže sentimentalnošću ili bilo kakvom patetikom. Njegove su žene ili neuravnotežene proždrljivice (kao kraljica Anne) ili nezajažljive ratoborne praktičarke moći (poput Lady Sarah Marloborough); naposljetku, pak, lukave inteligentkinje, no bez ikakva osjećaja (poput Abigail). Naime, za Abigail Emme Stone bih prisegnuo da je zapravo baš ona nosivi karakter cijele storije. Iako se u momentu filma čini da Abigail ima neku seksualnu strast za mladoga Mashama (Joe Alwyn), to će biti tek privid. Jedini će njezin afrodizijak i pokretački motiv, in ultima linea, biti - moć.
Pregršt bizarnosti koje se pojavljuju u Miljenici otkrivaju Lanthimosov nerv za pomaknuto i ekstravagantno. U tome se sjajno snalazi još od Alpi i Jastoga, sve do Ubojstva svetog jelena, koji je sav u persiflaži grotesknih motiva. Zaključna pak sekvenca Miljenice jedan je od najuspjelijih otvorenih krajeva u aktualnom svjetskom kinu. Jer, osim što je metaforizirao nesretne kraljičine pobačaje s kavezima u kojima se nalazi šesnaest zečeva, ovaj detalj će iskoristiti i u završnoj kakofoniji zvukova i preklapajućih slika. Nijedna od triju žena neće biti sretna raspletom dramskih zbivanja. Ali, to je valjda bio i jedini mogući kraj pomaknute pripovijesti, iščašene vizure i prelomljenih emocija.S Miljenicom, siguran sam, Yorgos Lanthimos neće ostati tek miljenikom festivalskih žirija nego i jednim od favorita za novog (svjetskog) šampiona art-kina danas.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 11. ožujka 2019.
