Mjestimice konfuzno

Glass, red. M. Night Shyamalan

• 
  
  Redatelj M. Night Shyamalan inače je poznat po naslovima kao što su Šesto čulo (The Sixt Sense, 1999), Neslomljivi (Unbreakable, 2000) i Podvojen (Split, 2016). Zasigurno je svaki od tih filmskih ostvaraja privukao određenu pažnju i zanimanje gledatelja za nešto drugačije omotanu priču već poznatih imaginacijskih dosega, posebice Šesto čulo, koje se već smatra kultnim filmskim klasikom.

  Ono što je evidentno jest da svaki od tih naslova tvori priču o likovima neobičnih, drugačijih i/ili drugih koji posjeduju određeni dar ili koju nadljudsku moć. Neslomljivi je tako priča o Davidu (Willis) koji otkriva svoju supermoć i postaje superjunak, dok istovremeno Glass (Samuel L. Jackson), čovjek koji je i stvorio Davida, postaje zlikovac. Čak šesnaest godina nakon filma Neslomljivi Shyamalan odlučuje oživotvoriti još jednog nadčovjeka u filmu Podijeljen s likom Kevina Wendella Crumba (James McAvoy) - osobom višestrukog poremećaja ličnosti. McAvoy je svakako ostavio utisak kod publike uvjerljivom glumom i poigravanjem s obratima raznih ličnosti.

  Neslomljivi je bio uspješnica, no gledajući film Podijeljen, malotko je zapravo mogao dovesti u vezu raniji Shyalamanov film s nečim što tek slijedi, sve do kraja samoga filma kada se pojavio Bruce Willis i nagovijestio nešto nadolazeće. Velika većina publike koja je gledala Podijeljenog zasigurno nije pogledala prethodnik, no Podijeljen je svakako zapečatio Shyamalanov univerzum drugačijih, tj. nadljudi i povezao ranija dva filma. Konačnicu i veliko finale mogli smo vidjeti u filmu Glass (2019) gdje je pokušao prikazati životne priče svakoga od tih (anti)junaka koje su se spletom okolnosti ili bolje rečeno masterminda presjekle. Glass slovi kao science fiction triler koji nosi i elemente drame. Science fiction elemente prepoznajemo u činjenici da se radi o likovima superjunaka ili ljudi s posebnim moćima. Sama radnja filma, tj. naracija i zaplet odaju elemente trilera, dok elemente drame prepoznajemo u raznim analepsama koje služe kao sredstvo objašnjavanja određenih traumatičnih i/ili ključnih trenutaka u prošlosti života svakog od triju glavnih likova, no i u kraćim ispovijedima likova u naracijskoj sadašnjosti.

  
  
  U liku Mr. Glassa detektiramo spojnicu Shyamalanovih dvaju filmova koji su prethodili ovome. Svaki od triju likova ima neki poseban dar ili supermoć, tako David i Kevin imaju neviđenu nadljudsku  snagu, no jednako tako i osjetljivost na određene elemente – svjetlost (Kevin) i vodu (David). Glass se nameće kao lik čija slabost ili osjetljivost nije evidentirana, no simbol je najviše snage – uma – koja sve pokreće, pa tako i kolo života i ljudskih sudbina onih odabranih. On biva istovremeno dekonstrukcijsko sjeme cijele priče i tvorac sudbine dvaju superljudi – Kevina i Davida.

  Glass se razotkriva kao krivac davne nesreće vlaka u kojoj je jedini preživjeli bio David, tj novorođeni Overseer. U istoj nesreći se ispostavilo da je umro i Kevinov otac, što je igralo veliku ulogu u njegovu odrastanju s majkom koja ga je konstantno zlostavljala, a što je u konačnici produciralo uzorak oštećene i traumatizirane psihe koja je u samoobrani producirala više ličnosti, pa tako i onu najjaču – The Beasta. Cijela priča ima dva obrata - spomenuti Glassov, te drugi na samome kraju filma - psihijatrice Ellie Staple (Sarah Paulson) koja se razotkriva kao dio sumnjive organizacije koja se bavi istrebljenjem individualaca nadljudskih moći.

  Što se tiče same naracije i priče, moguće da će nekima djelovati dosta konfuzno i teško će pohvatati sve konce, osobito ako nisu pogledali prethodnike ove shyamalanovske Eastrail 177 trilogije. Iako priča o spoju triju likova funkcionira, moguće je da će se kome činiti pomalo nejasna ili nedorečena, kao i likovi ograničeni u svojim postojanjima i završecima. Ono što je osjetno jest možda prebrzi skok iz dijela filma u kojem pratimo svaki od dvaju superlikova likova (Kevin i David) zasebno do dijela kad se susretnu te svjedočimo sukobu dvaju titana. Jednako tako, taj narativni prijelaz je još vidljiviji u sceni u kojoj junak traži zlikovca na ulici, a kojeg nađe i prije nego gledatelji očekuju, što daje dojam naivnosti i scenarističke površnosti. Glazbeni doprinosi dinamici radnje prepoznaju se u naslovima kao što su recimo Origin Story i Escape koje potpisuje West Dylan Thordson, te svakako melodiji otkucavanja sata koja je prisutna kroz veći dio dinamičnih scena. Pokreti kamere su brzi i oštri, posebice u dinamičnim dijelovima - od krupnih planova, detalja, pa sve do steadycama.

  
  
  Iako se u scenarističkom dijelu moglo obratiti više pažnje na neke detalje i njihovu razrađenost, ipak moramo priznati i da bilo kakav pothvat objedinjavanja dvaju filmova i  dvaju filmskih (anti)junaka u jednu smislenu cjelinu nije nimalo lak zadatak. Stoga možemo reći da je Shyalaman uspio u mastermind planu iznošenja svoje originalne priče a ne limitiranog izdanja, kako i sam Mr. Glass kaže. Na gledateljima je da sjednu u naslonjač i procijene je li ovo kraj shyamalanovske priče o nadljudima ili i ovaj film nosi naznake nekog budućeg nastavka.

  
  © Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 11. veljače 2019.
   

Piše:

Ervin
Pavleković