Glazba kao pripovjedač

Aleksi, red. Barbara Vekarić, sklad. Jure Ferina, Pavle Miholjević

• 
  
  Mediji opisuju Aleksi, glavnu junakinju prvog dugometražnog filma Barbare Vekarić,  zabavnom, zanimljivom ili kao osobu koja prkosi normama. Puno drugih pridjeva je moguće pripisati djevojci od 28 godina koja još uvijek ne zna što točno želi od života pa dane provodi maštajući o bijegu iz svoje male sredine i obiteljskog posla (ali istovremeno joj se ne da potruditi da to postigne) i vezama s trojicom muškaraca. Čini se da ju najbolje opisuje riječ izgubljena. Takvom se na prvi pogled čini i glazba. Rock, swing, hrvatski pop i neprizorna glazba raznolikog ugođaja izmjenjuju se tijekom filma te poneki put djeluju kao da su se tu našli sasvim slučajno. Ipak, kad se poveže s filmskim kontekstom glazba je, za razliku od Aleksi, našla svoje primjereno mjesto.

  Zvukovi mora, galebova, brodova i razgovor ljudi na rivi kojima film započinje smještaju nas u prostor dalmatinskog grada. Zbog toga se glazba plesnog, latinoameričkog ugođaja i ritma koja slijedi čini neprimjerenom. No ona istodobno prati Aleksino prvo ishitreno ponašanje te najavljuje njezin vrckav i vatreni karakter. Preostala glazba - bilo da je prizorna, neprizorna ili ambijentalna, koliko god raznolika bila, spojena je zajedničkom  funkcijom - pripovjedačkom. Donosi nam ugođaj scene, mjesto događanja, govori o Aleksinom raspoloženju, osjećajima, a ponekad je čak i skriveni komentar njezinog ponašanja.

  
  
  Vrijeme koje provodi s Amerikancem kojeg je upoznala na trajektu najčešće prati razigrana swing glazba, njezinu vezu s lokalnim dečkom Goranom kojemu je do nje stvarno stalo (i do kojega je možda čak i njoj stalo, ali to slabo i čudno pokazuje) prati romantična glazba u kojoj glavnu melodiju iznosi gitara, dočim je njezina treća veza sa starijim muškarcem Tonijem praćena samo prizornom ili ambijentalnom glazbom. Dakle, čak i kada Aleksi glumi nedodirljivu i zatomljuje svoje osjećaje (jer bi je mogli učiniti klišeiziranom ili zadržati u maloj sredini), glazba je otkriva. Tako nas veseli swing upućuje kako joj Amerikanac predstavlja zabavu, a Toni proračunatu mogućnost, ali osjećajno ništa.

  Njezina veza s Goranom je nešto kompliciranija, pa joj i glazba daje znatno više značenja. Već pri njihovom trećem susretu prati ih romantična glazba koja ukazuje na moguću povezanost, romantiku, pa čak i ljubav te gledatelju daje do znanja da on nije samo još jedan u nizu. Prizorna glazba u ovom odnosu ima zanimljiv način pojavljivanja. Kada Goran pronalazi Aleksi onesviještenu od alkohola i droga u klubu, neprimjetno, ali uočljivo i simbolično u pozadini čujemo stihove „kuda idu izgubljene djevojke“ Novkovićeve Tamare. Druga upečatljiva prizorna pjesma vezana uz njihov odnos je glazbena točka Goranovog benda čiji nastup Aleksi prati iz publike (u društvu Tonija). Ona je osmišljena poput glazbene točke mjuzikla tj. glazba, njezin tekst i ono što se odvija za njenog trajanja unaprjeđuje radnju filma. U ovom slučaju za trajanja točke gledatelj uočava produbljenje veze glavnih likova. Sličnu ulogu ima i treća pjesma koju Goran pjeva samoj Aleksi u garaži nakon što je odnos već započet, ali i nagrižen problemima.

  
  
  Veseli swing javlja se i u par scena u kojima Aleksi provodi vrijeme s Goranom, što nam samo govori da joj on uz emotivnost pruža i zabavu. Bez prevelikog otkrivanja, kraj filma ponovo prati upravo takva vesela glazba. Ne samo da nam ona ukazuje kako je Aleksi odabrala zabavu umjesto odgovornosti veze, nego film čini uokvirenom cjelinom.

  Novonastala glazba Aleksi je ugodna, vedra i kvalitetno osmišljena. No, svrha filmske glazbe nije biti samo kvalitetno glazbeno ostvarenje. Za filmsku glazbu je čak važnija njezina uloga u filmu i povezanost s njime od njezine samostalne vrijednosti. Glazba Ferine i Miholjevića je bez sumnje korektno skladana, ali ono što ju čini kvalitetnom filmskom glazbom jest upravo povezanost s vizualnim i fabularnim elementima koje prati.

   © Lucija Šoštarić, FILMOVI.hr, 14. siječnja 2019.

Piše:

Lucija
Šoštarić