Nepotrebno pretenciozno
Klimaks (Climax), red. Gaspar Noé
-
Prolog filma građen je od statičnih kadrova televizora uokvirenoga policama knjiga na kojem se izmjenjuju osobe, očito u procesu intervjua, te odgovaraju na različita pitanja nepoznatog nekog iza kamere. Posrijedi je audicija za prijem u plesnu skupinu. Na stranu što televizijski prijemnik okružen knjigama izgleda kao mokri san svakoga hipstera i što je u svom anakronizmu toliko šminkerski da pouđuje sumnje. Redateljeva je namjera tu bjelodana: želi nas upoznati s akterima priče te nam dati natruhe njihova karaktera i svjetonazora. Nažalost, natruhe su sve što ćemo u konačnici i dobiti jer su likovi papirnati i nerazrađeni, gotovo karikaturalni i marionetski nezanimljivi: napaljeni mladići, kokainska djevojka, incestuozni brat, musliman koji ne konzumira alkohol, dvije lezbijke u problematičnoj vezi... Naglasak je stavljen na veliki ansambl, pa je redatelj pomislio da podrobnija karakterizacija likova potrebna nije. Nakon toga slijedi duga scena plesne točke u dvorani nekakve napuštene škole, u kojoj borave članovi plesne skupine i njihova voditeljica. Usput gledamo i slušamo fragmente razgovora plesača, koji su manje-više vezani uz seks i drogu. Noe ne može načiti iskorak iz adolescentskih fantazija svojih odraslih likova pa ih preslikava iz jednoga filma u drugi, kao što se ne može riješiti niti svoje sumnjive opsesije seksom i narkoticima. Jedino je iznenađenje što nema krupnih kadrova vagina i penisa, no oni su ionako metaforički prisutni u filmu.Čovjek u Noevu poimanju redovito je sveden na sirove strasti, a u konkretnom slučaju jedini viši smisao životu daje ples pa se možemo veseliti što je autor ipak pronašao neku svrhu u životu svojim likova. Ples je poput narkotika jer nudi transcedentna, nadzemaljska iskustva pa stoga ne iznenađuje što je u drugom činu naglasak odlučio staviti na prikaz izbezumljenoga ponašanja protagonista pod utjecajem halucinogena čiji je izvor nepoznat. Sam je Noe jednom prilikom izjavio da film treba biti sličan stanju transa te analogno tome slično iskustvo treba pobuditi i u gledatelju jer je to način da publika neposrednije doživi ideje koje se u djelu razmatraju. Njegova ostvarenja u rasponu od Nepovratnoga (Irreversibile, 2002) preko Ulaza u prazninu (Enter the Void, 2009) pa do Ljubavi (Love, 2015) ispunjena su surealnom, halucinantnom, napadnom, katkad i košmarnom slikovitošću do te mjere da forma počinje preuzimati prevagu nad sadržajnom komponentom. Klimkas je vrhunac takvih nastojanja jer je posrijedi ostvarenje krajnja reducirane fabule, koje se najviše približava redateljevu konceptu transa te gotovo nesvjesnih reakcija protagonista.
Između prvog i drugog čina, dakle na sredini filma, Noe postavlja najavnu špicu, što je jedini originalni segment ostvarenja mu. U posljednjih četrdeset i pet minuta zabava se pretvara u halucinantnu orgiju nasilja i agresivnosti. Nastoje se prikazati likovi lišeni inhibicija pod utjecajem opojnih sredstava, kada na površinu izbijaju potisnute seksualne i destruktivne želje. Tijekom iste redatelj po dobro znanom običaju pokušava silovati gledatelja svim mogućim i nemogućim audiovizualnim sredstvima, u rasponu od preglasne glazbe i šumova do beskonačnih ljudskih krikova, stiliziranim osvjetljenjem te dinamičnom kamerom. Uporabom osvjetljenja, korištenjem steadicama te napadnom uporabom subjektivnih kadrova nastoji postići spomenutu surealnu, halucinantnu atmosferu koja bi gledatelju trebala dočarati kako se likovi osjećaju pod utjecajem halucinogena.Međutim, autor se nikada nije zapitao čemu sve to kad gledateljima ionako nije stalo do njegovih nezrelih likova, čije osobnosti i komplesknije želje, odnosno želje izvan okvira koga u prostoriji i na koji način poševiti, nikada ne saznajemo. U toj poslovičnoj redateljevoj torturi jedino je spasenje činjenica što Klimaks traje devedesetak minuta, a ne dva i pol sata kao, primjerice, Ulaz u prazninu. Treba ipak priznati da je prva polovica filma obećavajuća, a inscenacija plesa u njoj odlično postavljena i snimljena. Problem nastaje u trenutku kada redatelj skreće na poznati kolosjek u drugoj polovici, pa tih četrdeset i pet minuta djeluje kao da traje unedogled, kao vožnja Hrvatskim željeznicama od Rijeke do Zagreba.
Između činova, a posebice u završnici, redatelj je odlučio ponuditi gledateljima maksime o naravi života, ljudskih odnosa i smrti, no u svojoj ispraznoj pretencioznosti ih se ne bi postidio niti Paulo Coelho. Na početku filma nas obaviještavaju da gledamo francuski film, a u dvorani visi francuska zastava. Plesnu skupinu čine, osim Francuza, i razne francuske etničke i rasne manjine kao i stranci, pa je autor možda želio dati i politički komentar, no on je negdje usput zaboravljen pa je u tu priču bolje ne ulaziti.Problem s Noevim filmovima je taj što kada pogledate jedan, pogledali ste ih sve. Priče i likovi se mijenjaju, no on uvijek vrti o istom, s redovito jednakim stilskim rješenjima. Htio bi biti filmski vizionar koji će izbaciti publiku iz njezine sigurne pozicije, a redovito završava nepotrebno pretenciozan.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. siječnja 2019.
