Poigravanje narativima
Kuća koju je Jack izgradio (The House That Jack Built), red. Lars von Trier
-
Novi film danskog autora Larsa von Triera dolazi u hrvatska kina s kontroverznom poputbinom. Nakon skandala 2011. u Cannesu, gdje je premijeru imala njegova Melankolija, a koji je rezultirao višegodišnjim vetom na prikazivanje redateljevih fimova, Von Trier se ove godine vratio Kućom koju je izgradio Jack, svojevrsnom rekonceptualizacijom podžanra o serijskim ubojicama. Djelo je izazvalo zgražavanje dijela stručne javnosti zbog navodno nasilnih i krvavih prizora pa je dio kritičara, razjaren viđenim, napustio kansku projekciju. Nakon toga je izbila kontroverza u Sjedinjenim Američkim Državama jer je distributer odlučio prikazivati redateljevu verziju filma bez cenzorske oznake koju dodjeljuje MPAA, koja s obzirom na izrazito puritanski svjetonazor nije blagonaklono gledala na taj čin. Kako god bilo, a što je često slučaj s Van Trierovim ostvarenjima, cijela se medijska halabuka pokazala pretjeranom i prenapuhanom. Činjenica jest da autor voli provocirati i zgražavati, često je sklon sadističkom odnosu prema svojim likovima, nihilizmu te mu je opus manje-više znakovito lišen humora, iznim eventualno Nimfomanke (Nymphomaniac, 2013). Međutim, Kuća koju je izgradio Jack daleko je od najnasilnijeg ili najnihilističkijega filma koji ste mogli pogledati, a tijekom filmske povijesti velikim su platnom prodefilirali mnogo sadističkiji krvnici od Jacka (Matt Dillon).Van Trierovo djelo poigrava se narativima o serijskim ubojicama, koji su vrhunac doživjeli tijekom posljednjega desetljeća dvadesetoga stoljeća, kada ih je američka kinematografija proizvodila kao na pokretnoj traci dok nisu počeli odveć za vlastito dobro nalikovati jedan na drugi. Posrijedi je podžanr kriminalističkoga filma u kojem negativac – serijski ubojica ubija žrtve po određenom ključu te uzima trofeje, a detektiv(i) ga nastoje uhvatiti i privesti pravdi. Kao i svaki klasičan izdanak kriminalističkoga filma, tako i djela o serijskim ubojicama – koja su stasala na valu medijske histerije i društva spektakla, kao i fascinacije krvavim pričama i ranama – upućuje na prosvjetiteljsku vjeru u napredak i afirmativno korištenje civilizacijskih dostignuća. Detektiv razumom i logikom, uz pomoć tehničkih i tehnoloških izuma, uspijeva interpretirati brojne znakove, čime se sugerira i vjera u znanje. Hvata prijestupnika koji biva izveden pred lice pravde te osuđen za zločine, čime se učvršćuje povjerenje u društvene institucije te čuva moralni poredak. Ovakav je idejni obrazac već poodavno uočen u kriminalističkim narativima. Naravno, postojali su i filmovi koji su propitivali ovakve obrasce, primjerice Fincherov Sedam (1995).
Kuća koju je izgradio Jack nije kriminalistički film, no poigrava se brojnim karakteristikama djela o serijskim ubojicima. Pritom se priča gotovo pa i nije mogla odigrati u drugoj zemlji nego Sjedinjenim Američkim Državama jer više nego igdje druge, serijski i masovni ubojice obilježje su i specifikum američke kulture. U Von Trierovu ostvarenju izostaje cjelokupan kriminalistički kontekst: naglasak nije stavljen na potragu i interpretaciju detektiva koji nastoji otkriti identitet prijestupnika. Likovi detektiva uopće se ne pojavljuju, nego tek sporadično policajci, koji su vrlo indiferentni prema poslu koji obavljaju ili su krajnje naivni. Identitet ubojice znamo od samoga početk,a pa je igra detekcije suspendirana, a redatelj se poigrava optimističnom vjerom u tekovine civilizacije te očuvanje njezina moralnoga poretka. U središtu je razmatranja lik ubojice te njegove psihe koja neprestano, kroz izmješteni proces autoanalize, biva propitivana.Kuća koju je izgradio Jack slično je strukturirana kao Nimfomanka te pokazuje slične obrasce propitivanja psihe protagonista te provociranja moralnih i etičkih postulata društva. Opsesija seksom te serijalizacijom partnera sada biva zamijenjena opsesijom ubijanjem te serijalizacijom leševa žrtava, dodatno pojačanima protagonistovim opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Potonji ujedno funkcionira i kao metafora za ubijanje koje u slučaju serijskoga ubojice i nije ništa drugo do vrsta kompulzije. U Nimfomanki je okvirnu radnju činio razgovorni kontekst protagonistice Joe (Charlotte Gainsbourg) te Seligmana (Stellan Skarsgard), koji je pronalazi ozlijeđenu i zbrinjava. Njihov se razgovor promeće u odnos pacijenta i psihijatra ili pak analiziranog i analitičara. Salimanovu funkciju u Kući koju je izgradio Jack preuzima Vergilije (Bruno Ganz), kojem Jack tumači svoj svjetonazor, motive, životna uvjerenja, pa je dijelom posrijedi ispovijed a dijelom opravdanje. Vergilije poput žučljive s(a)vijesti propituje i pobija Jackova promišljanja. Dijaloška komunikacija dvaju likova zapravo je prikriveni unutrašnji monolog glavnoga protagonista. Ta ispovijed zbog subjektivne vizure uključuje aspekte homodijegetske naracije i nepouzdane perspektive. Jack možda laže gledateljima, preuveličava ili obmanjuje, jer svi su događaji i likovi sagledani iz njegove perspektive pa se lik možda, kao i redatelj uostalom, poigrava gledateljima, što je česta Von Trierova strategija.
Jackova je ispovijed podijeljena na poglavlja, slično kao ranije i Joeina, koja su naznačena intertitlovima, a svako od njih redovito pokazuje protagonistov osmišljen i strukturiran princip djelovanja. U epilogu se Vergilije ukazuje Jacku te ga vodi na put kroz podzemlje zla i ništavila, a to je onaj trenutak kada Von Trierovo djelo počinje zadobivati surealne akcente.Van Trierova ostvarenja redovito su bogato intertekstualna te zahtijevaju gledatelja dobroga predznanja iz povijesti umjetnosti, filma i kulture općenito. Tako je Ganzov Vergilije očita referenca na Danteovu Božanstvenu komediju u kojoj Dantea nevjernik Vergilije vodi po paklu i čistilištu da prikaže tipove ljudskoga zla, no ne može ući s njim u raj. Međutim, isti Vergilije u jednom segmentu filma raspravlja o Eneidi, njezinu značenju i poticaju za pisanje, što priziva Brochov roman Vergilijeva smrt u kojem bitan aspekt razmatranja predstavlja i uloga umjetnosti u društvu. Općenito je filmska priča isprepletena brojnim referencama na slikarstvo, čiji se utjecaj očituje i u kompoziciji kadrova.
U kontekstu djela možemo govoriti i o autorskoj intertekstualnosti, jer redatelj umeće kadrove iz prethodnih mu ostvarenja poput Nimfomanke, Melankolije i Antikrista. S obzirom na navedeno te način strukturiranja Jackove priče te njegove autointerpretacije, mogli bismo postaviti pitanje je li Kuća koju je izgradio Jack film u kojem redatelj progovara o vlastitom poimanju umjetnosti, umjetničkoga djela, njegove konstrukcije u kojoj serijski ubojica nije ništa drugo nego metafora za redatelja samoga?Stvaranje je kao ubijanje – svojevrsna serijalizacija i kompulzivna potreba, ubojica koji muči žrtve nalik je redatelju koji sadistički kažnjava svoje likove. Jack koji gradi kuću ujedno gradi i priču o sebi, što je analogno građenju filmskoga djela, prilikom čega autorska figura ne treba imati nikakvih moralnih obzira prema iskustvenoj zbilji. Protagonista cijelo vrijeme proganja opreka između inžinjera i arhitekta, odnosno zanatlije ili stvaraoca, tehnike i mašte. Jack bi želio biti arhitekt, no nije siguran je li u tome uspio, a i Vergilije potiče sumnje. Kroz djelo se neprestano provlači kao provodni motiv rušenje i građenje kuće jer lik ima nedoumice oko tehnike i materijala, što sve priziva dvojbe tijekom nastojanja da se uobliči umjetničko djelo. Von Trierovo razmatranje sebe i vlastite psihe tegobno je i predugačko, trebalo je biti barem tridesetak minuta kraće, napose surealni epilog.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. prosinca 2018.
