Što je sve čovjek spreman učiniti za malo ljubavi? Za bliskost drage mu osobe? Za životnu partnericu? Za svoju ljubav? Sve, baš sve! Pa i… poletjeti. Jan Sverák, češki redatelj srednje generacije naposljetku je uspio iznjedriti dostojnog nasljednika svom oskarovskom uspjehu od prije više od desetljeća. Prisjetimo se. Kolja (1996.) bio je topla priča o životu i prijateljstvu sredovječnog muškarca i dječaka, koji je ganuo kako europsku filmsku publiku tako i glasače u američkoj filmskoj akademiji.
Ovogodišnji, 14. po redu tjedan Češkog filma u Moviepleksu, otvoren je Sverákovim posljednjim filmom Povratne boce (Vratné lahve, 2007) u kojemu je ponovno scenarist i glavni protagonist redateljev otac Zdenek. Ovaj glumac prepoznatljive pojavnosti postao je gotovo paradigmom sinovljeve umjetnosti. Jan i Zdenek nisu tek otac i sin. Njih su dvojica savršen tim za stvaranje jedinstvenog senzibiliteta koji se krije pod označiteljem Sverák.
Isti je, pak, sadržan u ozračju nostalgije, duhovitosti… jednostavnosti. Usput, prije koju godinu, Jan Sverák snimio je dokumentarac pod naslovom Tatinek (2004). U njemu, naravno, Zdenek igra samoga sebe. Ultimativna je to posveta jednoj umjetničkoj i životnoj suradnji.
Mnogi motivi koji se pojavljuju u Povratnim bocama dio su prepoznatljivog ozračja prisutnog u najboljim filmovima zlatnoga razdoblja češkoga filma. Primjerice, padaju mi na pamet Passerovo Intimno osvjetljenje, Menzelovo Hirovito ljeto… dok je trenutak krađe u dućanu izravna posveta istome motivu u Formanovu prvijencu Crni Petar! Ipak, gotovo već stereotipna priča o osebujnom češkom humoru, u filmovima Sverákovih doista drži vodu (Ili pivo, kako vam drago!)
No, svaki njihov film sadrži i nešto sasvim navlastito. To njihovo je ne sais quoi osebujan je moment tuge. Za prošlim, nestalim, nepovratnim… Junaci njihovih filmova pokušavaju uhvatiti tu neuhvatljivu supstancu koja se tako pretenciozno zove – smisao života.
Josef Tkaloun (Z. Sverák) čovjek je u jeseni života. Posao učitelja više mu ne pruža nikakvo zadovoljstvo. Nakon što iscijedi posljednju spužvu na glavu učenika čiji je otac sponzor nove školske atletske staze, nema mu više povratka u školu. U okružju gdje više nitko ne čita, a kantu za otpatke je odmijenio recycle bin, poklonik češke poezije mora pronaći drugo utočište. (Detalj u kojemu je knjižnica pretvorena u salon za izbjeljivanje zubi govori više od bilo kakve eksplikacije!)
Nakon kratke i vratolomne avanture u kojoj 65-godišnjak biciklom raznosi poštu, junak se skrasi u prisnom okružju samoposluge na odjelu za prikupljanje boca. Njegova ga supruga Eli (Daniela Kolárová) optuži za bijeg od kuće iz njegova straha da će morati s njome provoditi duge dane. Njihov je brak došao do krize zasićenja. Zajednički im je život tek navika. Ne želeći priznati svoje godine i tjelesnu potrošenost, protagonist, barem u snu, ponovo oživljuje svoju seksualnost. No, u trenutku kada njegova vjerna Eli postane predmetom obožavanja lokalnog matičara (Jan Vlasák), Josef shvati što mu je najvažnije u životu.
Povratne boce film su vrlo jednostavne strukture. Njegova nepodnošljiva lakoća pripovijedanja sasvim zaokuplja gledatelja. Mnoštvom životnih detalja stvara se ozračje realiteta. Opet, maštanje, snovi… osebujna i sasvim osobna fantastika pripremaju nas na klimaks filma. Ovaj je, pak, sadržan u završnoj, nebeskoj sekvenci. Naime, kako bi ponovno vratio strast i uzbuđenje u svoj odnos sa suprugom Eli, Josef odlučuje za četrdesetu godišnjicu braka pokloniti joj let balonom. Taj let iznad češkog krajolika, simbolički preuzima ulogu sjećanja na najvažnije trenutke njihova zajedničkog života. Gore i dolje, uzleti i padovi, lijepi i tužni trenuci… sublimirani su tim letom. Supružnici saznaju i neke svoje dosad skrivene tajne. Tako Josef saznaje da Eli puši, a ona da ju on, i pored toga što sniva erotske snove, nikad nije prevario niti iznevjerio.
Može nam se učiniti da je sve iz ovoga filma već toliko puta viđeno. Ipak, ono što uvijek iznova plijeni u Sverákovoj poetici jest jednostavnost pripovijedanja. Poetika je vješto izbalansirana s patetikom. Ozbiljno sa smiješnim. Osjećajno s humornim. Sitnice svakodnevice sa stvarima koje život znače. Sverák ima izuzetan osjećaj za timing. Povratne boce svjež su, iskren i nadasve jednostavan film. A biti jednostavan, znamo, nešto je najsloženije u umjetnosti!
Na krilima te jednostavnosti, baš kao i njegovi junaci u balonu, Sverák je još jednom poletio do zavidnih autorskih visina. Nepodnošljiva lakoća jednostavnosti!
© Marijan Krivak, KULISA.eu, 17. listopada 2008.
