Stiliziran rukopis

Udovice (Widows), red. Steve McQueen



  • Iako je danas forma televizijskih serija preuzela primat nad dugometražnom filmskom produkcijom u komercijalnim kinematografijama – jer sve što se bitno zbiva, odigrava se na televiziji – sporadično su primjetni i suprotni procesi. Redatelji i producenti posežu za starijim televizijskim produkcijama te ih nastoje transponirati, odnosno adaptirati u igrane filmove namijenjene kino-publici. Vjerujem da će jednoga dana, nakon što se televizijski boom smiri te iscrpi svoju kreativnost, Hollywood krenuti adaptirati sve serije snimljene u posljednjih desetak godina u filmove jer kreativnost se danas sve više svodi na reciklažu u krug.

    Udovice su britanska televizijska serija Lynde La Plante koja se prikazivala u dvjema sezonama s po šest nastavaka– prva 1983., a druga 1985. Serija je bila usredotočena na dogodovštine triju žena čiji supruzi kriminalci pogibaju tijekom oružane pljačke pa one, kako bi preživjele, te uz pomoć četvrte žene, same kreću u kriminalni posao. Iako iz današnje perspektive serija djeluje pomalo smiješno s upitnom glumom, frizurama u duhu osamdesetih, kostimografijom u stilu i bojama britanskoga vremena i društvene klime, zanimljiva je ponajprije poradi društvenoga konteksta. Njezino se vrijeme nastavka podudara s vrhuncem tačerizma, odnosno neokonzervativne vladavine Margaret Tatcher. Naspram političkih, društvenih i kulturnih tekovina desetljeća, priča je u središte stavljala četiri žene različitih klasnih pozadina, od kojih jedna nije bjelkinja, što za ono vrijeme ipak predstavlja određeni pomak.



    S obzirom na kulturnu poputbinu, odveć ne iznenađuje što je privukla pažnju britanskoga redatelja Stevea McQueena, koji je pozornost na sebe skrenuo djelom Shame (2011) s Michaelom Fassbenderom u glavnoj ulozi. U njemu je do izražaja došla preokupacija suvremenim urbanim životom i njegovim otuđenjima, napose kulturom intenziteta. Međutim, njegov je mainstream proboj 12 Years a Slave (2013), potvrđen brojnim nominacijama za Oscara te osvajanjem triju nagrada, od kojih je jedna u kategoriji najboljega filma, kroz povijesnu temu upućivao na rasnu problematiku aktualnu u sadašnjosti. Udovice nastoje povezati jedno i drugo. Bave se prikazom života u urbanom središtu u kojem su isprepletene sudbine različitih rasa i klasa, koje katkada niti ne dolaze u interakciju. Naglasak stavljaju na odnos novca i moći, koji se ukrštavaju preko politike te političkih pozicija, ali i određenih tradicijskih kompleksa. Također se bave rasnim i klasnim kontekstom: udovice pljačkaša i same se moraju okrenuti kriminalnim djelatnostima kako bi otplatile grijehe supruga, a jedna je bjelkinja, druga latina, a dvije su Afroamerikanke. Dok jedna predstavlja višu klasu, dvije su proleterke svedene na neprestani rad i preživljavanje, a četvrta pripada srednjem sloju. Vrlo solidno su ih odglumile Viola Davis, Michelle Rodriguez, Elizabeth Debicki i Cynthia Erivo.

    Redatelj je očito u britanskim Udovicama vidio potencijal prilagoditi ih kraju drugoga desetljeća dvijetisućitih godina. Holivudsko nastojanje da razvije rasnu i rodnu diverzivnost očituje se u ovome filmu, no to nije njegova jedina intencija. Ostvarenje okuplja niz ženskih likova različitih rasa i klasa kako bi naglasio ideju solidarnosti te pokazao širok spektar iskustava i problema s kojima se te žene susreću tijekom svojih svakodnevnih gradskih života. U pozadini njihove svakodnevne egzistencije plete se složena igra političke moći između dviju surprotstavljenih strana, koje su pritom podijeljene na temelju porijekla i rase. Političar Jack Mulligan (Colin Farrell) natječe se za političku poziciju zbog očeve (Robert Duvall) želje, iako su mu politika i njezine prljave igre izrazito odbojni. Ona se nekoliko generacija prenosi s oca na sina, pa je politička funkcija postala gotovo privatni obiteljski posjed koji se održava korupcijom i inim makinacijama te je izrazito bijela i patrijarhalna. S druge strane je afroamerički kandidat Jammal Manning (Brian Tyree Henry), kojemu je Harry Rawlings (Liam Neeson) ukrao novac potreban za kampanju pa ga njegova udovica Veronica (Viola Davis) mora otplatiti. Kako ni Jack Mulligan nije crno-bijeli karakter jer mu se politika gadi, no voli novac i sve što mu može priuštiti te ga muče moralne dvojbe i obiteljski imperativi, tako niti Manningov politički proboj nije motiviran dobrobiti birača i zajednice. Motivacija je primarno sebične naravi: nije stvar u boljitku Afromaerikanca u njegovu okrugu, nego želi društvene povlastice i moć, dakle novac koji Mulliganovi uživaju. Afroamerički pastor tako će se prikloniti onoj političkoj opciji koja će izdašnije sponzorirati njegovu crkvu. Stoga je McQeenova društvena freska pesimistična, a u njoj muškarci bez obzira na rasu i klasu kapital koriste u sebične i često destruktivne svrhe kupovine i objektivizacije drugih, često žena (primjerice, vlasnica frizerskog salona mora plaćati svojevrsni novčani danak političarima). Protagonistice svojim djelovanjem pokazuju nastojanje da aktivno usmjere egzistencije prema boljitku te pomognu usput drugima.



    U scenarističkom segmentu redatelj je imao pomoć od kriminalističke spisateljice i scenaristice Gillian Flynn (Oštri predmeti, Nestala), što je evidentno u oblikovanju složena zapleta te brojnih obrata u radnji, kao i koncipiranju aktivnih i asertivnih protagonistica koje su često mučene događajima iz prošlosti (rasno intornirano ubojstvo Veronicina i Harryjeva sina). Priča ipak ostavlja dojam određene predvidljivosti, napose u segmentu razotkrivanja Veronicina saznanja o suprugu i njegovoj smrti. Harryjev lik je ujedno i poprilično plošan, neuvjerljive motivacije koja ga svodi na beskrupuloznoga muškarca pa u priči služi tek da bi povezao različite interesne skupine.

    McQueen nije sasvim siguran što bi želio da film bude: uzbudljiv triler ili studija karaktera.Veliki naglasak stavlja na vizualni segment, primjerice kostimografsku korespondenciju ili suprotstavljanje protagonistice i prostora, te mu je općenito rukopis stiliziran, možda i odveć za vlastito dobro. Radnju neprestano retardira analepsama vezanima uz Veronicin život s Harryjem ili pogibiju sina, čime opasno usporava pripovjedni ritam, pa je središnji segment filma previše razvučen.


     © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 3. prosinca 2018

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji