Postapokaliptična slikovitost
Dogman, red. Matteo Garrone
-
Radnja Dogmana – salona za njegu i uređivanje pasa, koji vodi glavni protagonost Marcello – lokacijski je smještena u Vilaggio Copolla na talijanskoj sredozemnoj obali, koji glumi neimenovano filmsko naselje. Mjestašce ima iznimno zanimljivu povijest. Nastalo je šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća kao rezultat težnje da se stvori idilično rezidencijalno područje u dosluhu s mediteranskim okruženjem, no projekt su od početaka pratili problemi. Zbog pravih propusta i gradnji unutar područja prirodnoga rezervata, stanovnici su s vremenom morali iseliti pa je naselje ostalo napušteno te prepušteno propadanju i uništenju. Danas zgrade izgledaju oronulo i devastirano, svugdje su uočljivi tragovi zapuštenosti i nebrige. Villagio Coppola derutnim betonskim zdanjima, gradnjom koja djeluje kao da su građevinske dozovole davane u sprezi s lokalnom mafijom, danas ostavlja dojam postapokaliptičnog zgarišta koje prijeteće upozorava kako bi svijet mogao izgledati kada naša civilizacija dođe kraju. Ujedno podsjeća na tipične boljke južne Italije: korupciju, kriminal, mafiju, siromaštvo, nerazvijenost.Većina radnje filma Mattea Garronea odvija se unutar radnje ili u prostoru ispred nje, koji predstavlja pravokutni močvarni prostor sastavljen od pijeska i lokava vode te okružen derutnim betonskim zadnjima koja su nekoć vidjela bolje dane. Okruženje izgleda kao mjesto na kojem čak niti umrijeti ne djeluje kao nešto odveć strašno. Djelo uvelike iskorišava dobrobiti i slikovitost prostornog ambijenta. Bilo sunčano ili kišno, mjesto u kojem obitavaju protagonisti Dogmana djeluje zastrašujuće, kao naselje čijim bi vas ulicama bilo strah hodati i usred bijela dana. Postapokaliptična slikovitost Vilaggia Copolla poslužila je redatelju da vrlo živopisno, opipljivo, gotovo naturalistički neposredno prikaže isječak iz možda ne toliko života koliko talijanskoga južnjačkoga mentaliteta.
Marcello (odlični Marcello Fonte) se osim svoga javnoga, svakodnevnoga posla, kako bi preživio, bavi i nizom ilegalnih radnji: dila kokain, a katkada manje nego više svojom voljom sudjeluje u pljačkama bogataških stanova. Tako pribavljenu robu preprodaje u radnji za otkup zlata, koja se nalazi pokraj Dogmana. Svi njegovi prijatelji i poslovni ljudi iz ulice bave se nekom vrstom ilegalnih radnji te na taj način dodatno zarađuju, pa su ljudi međusobno više povezani materijalnim i inim interesima nego prijateljskim odnosima. Navečer igraju nogomet na igralištu koje uređenošću oštro odudara od ostatka miljea, a igra je još jedan od oblika male bondinga. Svijet Dogmana sasvim je lišen žena, pa je nasilje i koristoljublje prikazano kao izrazita domena muškaraca te njihovih odnosa i interesa.Inače se redatelj Garrone posljednjih desetak godina nametnuo kao jedan od najizraženijih kroničara svakodnevnoga života te društvenih, političkih i ekonomskih stranputica talijanskog juga. Dogman predstavlja logičan nastavak preokupacija seciranih u Gomori (Gomorra, 2008) i Reality (2012). U svim trima ostvarenjima secira svakodnevne živote i njihove izazove u siromašnim i deprimiranim sredinama talijanskoga juga. Već je u Gomori autor prikazivao poguban utjecaj mafije Comorra na urbani prostor te stukture moći i svakodnevnu egzistenciju u njemu. No još je više do izražaja dolazilo ono što će očito postati sastavnim dijelom njegova redateljskog rukopisa. Posrijedi je analogija prostora i stila: distanciranost, oporost, hladnoća, gotovo dokumentarističnost slijedi ozračje samog ambijenta. Oronulost eksterijera korespondira sa zapuštenošću interijera: ofucanim i tjesnim stanom u kojem protagonist živi, kao i hladnom radnjom koja je u suprotnosti s prisnim odnosom koji protagonist ima sa životinjama. Osobito su impresivni totali mjesta, koji gotovo da stvaraju atmosferu neke paralelne stvarnosti te upućuju na razmjere propasti. Urbana dekadencija analogna je društvenoj, moralnoj i ekonomskoj propasti protagonista.
Pritom su likovi redovito prikazani kao produkt svoga miljea i socijalizacije, gotovo da su determinirani okruženjem. U Dogmanu je tako uočljiva skoro darvinistička izravnost: Marcello i sam treba postati poput ogavnoga nasilnika Simonea (Edoardo Pesce) da bi preživio. Posrijedi je proces prilagodbe staništu pa je, da bi opstao, u konačnici primoran primijeniti njegove brutalne metode. Stoga Garrone precizno postavlja cjelinu kao dvodijelnu strukturu: prije i nakon Marcellova žrtvovanja za Simonea. Pritom je potonji sveden na animalnu razinu, on je predodžba čistoga nagona koji se trenutačno i bez odgađanja mora zadovoljiti. Njegovo smještanje u kavez, u kojem Marcello drži pse koje čuva u svom psećem hotelu, simbolički upućuje na njegove karakteristike divlje, neukroćene životinje. Marcello je pak intrigantno postavljen u ambivalenciju: kriminalni izleti u suprotnosti su s njegovim nježnim odnosom naspram pasa i kćeri, no životinje u filmu pokazuju više humanosti od ljudi. Njegovo je podržavanje Simonea ipak scenaristički nedovoljno razrađeno i motivirano, pa gledatelju ne postaje sasvim jasno zašto mu neprestano drži stranu jer je posrijedi osoba koja ga neprestano terorizira te dovodi u pitanje njegovu svakodnevnu egzistenciju.© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 26. studeni 2018.
