Mačka i miš(evi)
Njuškalo (Sleuth), red. Kenneth Branagh
-
Andrew Wyke (Michael Caine) je pisac kriminalističkih romana koji u životu ima gotovo sve – luksuzan dvorac opremljen najsuvremenijim tehnološkim pomagalima i dizajnerskim namještajem, slavu i ugled priznatog autora te lagodan život o kojem drugi mogu samo sanjati. Međutim, supruga ga vara s muškarcem koji nije ni bogat ni slavan, ali je zato mnogo mlađi od njega. Milo Tindle (Jude Law) dolazi na piščevo imanje tražeći od njega da potpiše rastavu braka, na što Andrew ne pristaje, već mu nudi drugu, primamljivu ponudu: ovaj naočit frizer i glumac na početku karijere opljačkat će piščevu kuću i uzeti dragulje kojima će uzdržavati ljubavnicu, a Andrew će dobiti novac od osiguranja i riješiti se rastrošne supruge i bračnog života u kojem se dosađuje. No, prkosni i autoritativni Andrew spremio je zamku mlađem suparniku, pa se naizgled jednostavan plan pretvara u opasnu igru mačke i miša u kojoj se u tri seta izmjenjuju pobjednici...
Unatoč tome što remake nekog filma ponekad može nadmašiti izvornu verziju, Njuškalo nažalost potvrđuje činjenicu da obrade klasičnih ostvarenja mogu samo razočarati. Nastao na temelju kazališnog komada i filma s početka 1970-ih (posljednjeg kojeg je snimio Joseph L. Mankiewicz, redatelj ponajprije poznat po epskim spektaklima), ova pripovijest o zavisti, pohlepi, ljubomori i taštini dobro je zamišljen, ali traljavo realiziran film u kojem je najslabija karika scenarij, koji je pretrpio i neke izmjene u odnosu na tri i pol desetljeća star original. U toj prvoj, mnogo dužoj verziji Caine je glumio ulogu mladog ljubavnika, dok je pisca tumačio legendarni Lawrence Olivier. I Caine i Law su iskusni glumci, pa se njihovim rolama u načelu ne može prigovoriti – problem je u scenariju (Harold Pinter po drami Anthonyja Shaffera) koji je složen zbrda-zdola i koji nam, unatoč glumačkim interpretacijama, ne nudi mnogo više od površne karakterizacije likova i forsiranih dijaloga kojima je ponekad jedina svrha samodopadna ekvilibristika, odnosno verbalni ping-pong. Napose je problematična podjela filma na tri cjeline, odnosno gem-set-meč sekvence.
S obzirom da je u osnovi riječ o kazališnoj drami (u filmu su svega dva glumca, a mizanscena je kao stvorena za psihološko nadmudrivanje suparnika), prava je šteta da su i Caine i Law ograničeni loše osmišljenim scenarističkim dosjetkama, jer bi u suprotnom film bio neusporedivo snažniji. Prvi dio filma je ujedno i najdojmiljiviji: u njemu se susrećemo s taštim i lukavim piscem koji nije zadovoljan u braku, ali nipošto ne može otrpjeti status rogonje: s druge strane, tu je lik u naponu snage kojeg odlikuju mladost i ljepota, pa okršaj s mnogo bogatijim i starijim čovjekom doživljava i kao priliku za razmetanje. Film počinje tonuti nakon prvih, sjajnih petnaestak minuta, u kojima je posve jasno u kojem će se smjeru razviti odnos između dva suprotna karaktera. Zanimljivo je da Branagh u cijelosti ustraje na modernističkoj scenografiji, bezbrojnim tehničkim stvarčicama poput sigurnosnih kamera i interijeru koji naglašava izoliranost i artificijelnost prikazanih zbivanja – postoji svega nekoliko kadrova (totala) koji prikazuju vanjski svijet: ona za ovu pripovijest zapravo i nije od osobitog značaja.
Stoga Njuškalo ne odudara od klasične inscenacije kazališnog komada kakvog bismo očekivali. Međutim, dojam povremeno kvari suvišno raskadriranje i inzistiranje na krupnim planovima tamo gdje se snažniji efekt mogao postići suptilnim kretnjama kamere, primjerice u situacijama kad je napetost između Cainea i Lawa važnija od njihova fizičkog sukoba. Izostanak dubinske karakterizacije likova stoga nije samo problem manjkavosti scenarija (npr. nesuvisli prijelaz iz prvog u drugi set kada se na kraju prvog uplašeni Milo pobjedonosno vraća prerušen u detektiva, ili varanje gledatelja o tome što se zapravo desilo kod pokušaja krađe dragulja), nego i redateljske neuigranosti: Branagh je dovoljno iskusan redatelj da ne bi počinio neku kardinalnu grešku, ali znade zabrljati na sitnim, no važnim detaljima.
Ono što u ovoj dramskoj vježbi najviše upada u oči (a napose se razlikuje od Mankiewiczeva izvornika) homoseksualni je podtekst komada. Naime, u posljednjoj trećini filma, u svojevrsnoj pat-poziciji starijeg ali iskusnijeg i bogatijeg, te mlađeg i zgodnijeg lika, Andrew pokušava pridobiti Mila obećavajući mu posve drukčiji život od onog kojeg vodi. Branagh je nažalost vrlo malo pažnje posvetio ovom posljednjem i ključnom (ali nipošto neočekivanom) obratu u kojem Andrewa počinje privlačiti mladićev izgled, pronalazeći u njemu ljubavnika koji bi mogao zamijeniti ženu s kojom se dosađuje u braku. U završnom obratu brišu se granice licemjerja i iskrenosti. Kraj filma označava dolazak supruge koju ni u jednom trenutku ne vidimo, iako je ona glavni povod razmirice i skriveni pokretač dramskog sukoba. Stoga, iako film na narativnoj i vizualnoj razini ne nudi mnogo više od studentske vježbe mladog redatelja s akademije koji tek ulazi u filmske vode, Njuškalo ima dosta snažnu, možda bi se čak moglo reći i namjerno subverzivnu notu koja je očito promakla inozemnim i malobrojnim domaćim kritičarima koji su pisali o filmu.
Naime, svojim završetkom on kao da utjelovljuje psihoanalitičku i filozofsku misao o tome da žena ne postoji, tezu koja je svoj povijesni put prošla od Weiningera preko Freuda do Lacana. Tjelesna odsutnost piščeve supruge, kao i poigravanje s homoseksualnim aluzijama u nekom provokativnijem svršetku drame mogli bi dovesti do radikalnog (i finalnog, četvrtog) obrata u kojem, recimo, Andrew revolver umjesto prema svom mlađem suparniku odjednom usmjeri prema ženi koja se vraća kući, čije bi ubojstvo označavalo kraj jednog zamornog i rastrošnog braka i olakšanje u obliku bezbrižnog uživanja i putovanja s mlađim ljubavnikom.
Milova smrt stoga je konvencionalno rješenje eliminacije suparnika koje nema snagu transgresije: strano tijelo ovog trokuta možda je upravo žena kao prepreka ostvarenju skrivenih želja, a ne mlađi muškarac koji predstavlja konkurenciju. Podudaranje povratka supruge i trenutka Milova ubojstva nije slučajno: ono u ovoj interpretaciji možda govori o likvidaciji vlastite želje zbog povratka na postojeći bračni status u kojem nakon igre mačke i miša dvoje odraslih muškaraca, na libidinalnoj razini sve ostaje nepromijenjeno: Milo je kažnjen zbog preljuba, a Andrew je izvršio zadatak koji se od njega očekivao.
© Tonči Valentić, KULISA.eu, 17. listopada 2008.