Shematizirano i konvencionalno

Festival poljskih filmova u Hrvatskoj (16.-20.10.2018.): Planet Samaca (Planeta Singli), red. Mitja Okorn

• 
  
  Još jedan poljski blockbuster-fenomen, na tragu nacionalno povijesno najkomercijalnijeg, senzacionalno uspješnog prvijenca Mitje Okorna Pisma svetom Nikoli (Listy do M., 2011., koji je također u međuvremenu dobio dva nastavka, koje pak potpisuju Maciej Dejczer, 2015. i Tomasz Konecki, 2017) – Planet samaca, romantična je komedija s plejadom likova međusobno isprepletenih mrežom mahom ljubavnih odnosa preko istoimene online-aplikacije za upoznavanje. (Snima se i nastavak Planeta Singli 2, čiju režiju potpisuje Sam Akina.).
  
  I dok je prvi nesporan utjecaj mahom vukao iz britanskog rom-kom naslijeđa ansambl prosedea (Zapravo ljubav /Love Actually, 2003/ Richarda Curtisa, primjerice), drugi zadire u zone holivudiziranih slučajnih sudbonosnih susreta (Imaš poštu /You've Got Mail, 1998/ ili Romansa u Seattleu /Sleepless in Seattle, 1993/ Nore Ephron); prvi koristi blagdansko božićno ozračje kako bi progovorio o globalnoj komercijalizaciji, materijalizaciji i trivijalizaciji duhovnosti, drugi pak Valentinovo i Dan žena kao okidač za komentar o osamljenosti i sveproždirućoj tehnologizaciji nauštrb ljudskih odnosa - kako ljubavnih, jednako i obiteljskih, ujedno sve popularniji no donekle i kontroverzan način upoznavanja preko interneta i ovisnost o beskrupuloznim tv-showovima i medijima suprotstavljajući samom svom izričajnom žanru – romantičnoj komediji s krajnjim happily ever after monogamnim ishodom (ipak pritom tek ovlaš dotičući rečeno, bez želje za dubljim seciranjem i posljedično, dijagnosticiranjem suvremene generacije).
  
  
  
  Zapravo, sve što je rečeno za Okornov prvijenac, moglo bi se reći i ovdje, no dok je prvi nosio efekt iznenađenja – poglavito u kontekstu poljske kinematografije, drugi već evidentno gubi na originalnosti te biva čistim patentom – shematiziranim, konvencionalnim i predvidivim copycatom prokušanih zapadnjačkih rješenja, bez pokušaja ikakve suvislije redefinicije, kojem se ipak ne mogu osporiti poneki uspjeli trenuci, zabavna lakopotezna humornost i svježina u obradi klišeja te sveukupna pitkost odnosno prepoznatljivost Okornovog stila, likova i atmosfere, čineći ga tako dopadljivim naslovom za široku publiku i ljubitelje ovog opće omiljelog žanra - čistom i umivenom, vrlo modernom, katalizatorski eskapističkom bajkom o liberalnim demokratskim elitama u socijalnih problema lišenoj, divergentnoj metropolskoj varšavskoj slikovnici, koji će u njemu zasigurno uživati.
  
   © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 22. listopada 2018.

Piše:

Katarina
Marić