Seciranje protagonističkih odnosa
Kasting (Casting), red. Nicolas Wackerbarth
-
Naslov upućuje na kontekst u kojem se radnja odvija: odabir glumačke postave, konkretnije glavne glumice za televizijski remake Fassbinderova filma Gorke suze Petre von Kant (1972) te neprestana odsutnost glavnoga glumca Kostje Stahnkea (Tim Kalkhof) koji je navodno pristao glumiti u produkciji. Redateljica Vera (Judith Engel) poprilično je neodlučna te nikako ne može pronaći savršenu glumicu za film, što podcrtava njezinu nesigurnost, ali i tvrdoglavost te secira stranputice autorskog ega. Ugled je stekla u domeni dokumentarnog filma, a sada doživljava transfer u igranofilmski medij u televizijskoj produkciji. Pritom želi snimiti prepravak djela jednog od ključnih njemačkih redatelja dvadesetoga stoljeća i to ostvarenja koje je doživjelo pozitivnu kritičarsku recepciju te se danas smatra neospornim remekdjelom. Stoga baratamo konceptom filma o snimanju, odnosno nastanku filma, koji postaje poticaj za humorna razmatranja niza ispremreženih karaktera.Dok gledamo Kasting, zanimljivom se pokazuje činjenica da malo toga saznajemo o stvarnoj motivaciji za snimanje remakea Fassbinderovog filma. Tako jedna od potencijalnih glumica kaže da ne vidi smisla u ponovnom snimanju nečega što je već jednom dobro napravljeno. Po čemu bi se Verino djelo trebalo razlikovati od izvornika, koja je njegova koncepcija, kako pristupa originalu, koje će inovacije u priči i konceptu imati, nikad ne saznajemo. Fassbinder je svoju melodramu temeljio na autobiografskim iskustvima te je vlastitu ljubavnu priču transponirao u lezbijski odnos između naslovne Petre von Kant i njezine odabranice. U Kastingu je rodna dimenzija doživjela preobrazbu pa se razmatra heteroseksualan, ali turbulentan i destruktivan odnos Petre i muškarca. Samo djelo i njegova ideja te poticaji za nastanak nisu predmet ovog ostvarenja. Devedesetak minuta isključivo je usredotočeno na gotovo apsurdistički pokušaj da se pronađe odgovarajuća glavna glumica te peripetije koje neodlučna redateljica ima s producentom i filmskom ekipom.
Redatelj Nicolas Wackerbarth od gledatelja očekuje filmsko predznanje kako bi mogao pratiti složenu međuigru njegova filma te referentnog ostvarenja, odnosno Gorkih suza Petre von Kant. Prepletena su brojnim nitima te postavljena u dijaloški odnos. Petra von Kant, kao i Vera, ima kreativno zanimanje: prva je modna dizajnerica, a druga je filmska redateljica. Prva je mahom smještena u interijer svoje spavaće sobe, u kojoj vise reprodukcije slika te lutke koje joj služe kao rekviziti u poslu. Druga je redovito smještena u unutrašnji prostor filmskog studija, napučenog prepoznatljivim filmskim rekvizitima te kasnije scenografskim rješenjem kulisa spavaće sobe. Time su obje protagonistice dijelom sagledane u kontekstu svojih profesija. Dok Fassbinder pomno secira protagonističke odnose s ljudima iz neposredne okoline, napose ženama, te otkriva pojedine aspekte njezine prošlosti bitne za motivaciju djelovanja te psihološku karakterizaciju, Wackerbarth znakovito nudi suženiju perspektivu.
Vera je sagledana u kontekstu odnosa naspram filmske ekipe, no njih ne karakterizira značajnija prisnost. Pritom ništa ne saznajemo o njezinom privatnom životu, aspektima svakodnevice koji se odvijaju izvan zidova filmskog studija. Samo u jednom trenutku uočavamo da ima problema s organiziranjem čuvanja sinčića te ga prilikom partyja u ime početka snimanja djela dovodi na set. Fassbinderovo ostvarenje je melodrama lišena muških protagonista, a Kasting veći naglasak stavlja na komediografske akcente radnje te strogom linearnošću kao i stilskom jednostavnošću želi ostaviti dojam neposrednog isječka iz života filmskih profesionalaca. Navedenom dojmu pridonosi i kamera iz ruke. Ujedno mijenja rodne odnose u scenariju zamišljenoga remakea. Relacija Petre i žena iz njezina života ovdje je transponiran u odnos Vere i njezinih glumica i suradnica. Situaciju dodatno usložnjava pojava Gerwina (Andreas Lust), koji uskače umjesto angažiranoga Kostje na čitaćim probama, te bi najradije sam utjelovio glavnu mušku ulogu.
Intertekstualna poveznica dvaju djela je znakovita jer počinje upućivati na metafilmsko. Vera radi (ne)potrebni remake filmskoga klasika – jer ne znamo na koji način pristupa izvorniku te kako ga iščitava mimo spomenute rodne zamjene, no ta se problematika zrcali na ostvarenje Wackerbartha. Naime, postaje nam jasno da nije samo Vera ta koja radi prepravak, nego je i film koji gledamo svojevrsni pomaknuti prepravak Fassbinderova ostvarenja, smješten u osobiti filmski kontekst. U dodatku toga i Gerwin prelazi granice fikcije i stvarnosti. Na taj način je u djelu prisutno više razina priča koje se međusobno križaju, zrcale, nadopunjuju te vode dijalog kroz priču o ljudskim odnosima koji su strukturirani na temelju moći, što jasno vidimo na primjeru filmske ekipe i njihovih interakcija. Navedeno je poveznica i prema Fassbinderovu filmu, u kojem je ljubav sagledana kroz prizmu moći.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 15. listopada 2018.
