Vizualizirana filozofija egzistencije

Sjenke (Shadows), red. John Cassavetes

• 
  
  Može li film misliti? Odnosno, može li postati formom koja misli? Ova temeljna pitanja uvjeta mogućnosti jedne filozofije filma periodično postaju od središnjeg interesa teoretičarima i povjesničarima kinematografije. Ne ulazeći ovdje u filmološke, filmozofske i ine analize koje se bave narečenim tematima – a koje svojeg najistaknutijeg glasnogovornika pronalaze u Gillesu Deleuzeu, pokušat ću ocrtati semantičku važnost jednog djela koje nas je uvelo u tzv. novi američki film. Sjenke (Shadows, 1959) stoje ovdje kao neprijeporni kamen međaš.

  Redateljski prvijenac Johna Cassavetesa osebujni je pokušaj jednog drukčijeg promišljanja filma. Zajedno s time, dešava se i novi način njegove percepcije. U tom se smislu doista radi o ukazivanju na rez u dotadašnjoj filmskoj praksi. Jednako tako, Sjenke predstavljaju važan diskontinuitet s obzirom na dotadašnji doživljaj američkog igranog filma kao linearne narativne forme koja vodi radnju do logična završetka. Cassavetes za snimanje Sjenki angažira mlade, dotad sasvim nepoznate ljude iz glumačke radionice na čijem je čelu bio. Kako se veli, „uz malu pomoć prijatelja i volontera“, ali djelomice financiran od radijskih slušatelja tada poznate emisije John Shepherd's Night People, nastao je ovaj film. Film je to koji otvara vrata jednog novog svijeta u kojem, kako bi to rekao u jednom svom tekstu moj prijatelj Tonči Valentić, „slika treba postati mišlju, a misao slikom“. Kroz pripovijest o jednoj neobičnoj tročlanoj njujorškoj, afroameričkoj obitelji rastvara se kino-slika jazzističke improvizacije.

  Ben Carruthers tumači mršavog mladića s talentom za sviranje trube. Njegov je cilj dobiti stalan angažman u nekom bendu, ali usput i zbariti poneku curu. Njegove cool naočale oznaka su kasnog bitnika, ali i tada pomodnog mladog egzistencijalista. Egzistencijalista, jer se u filmu na nekom partiju ozbiljno spominje Jean-Paul Sartre. Naime, ne treba smetnuti s uma da se upravo tada pojavljuje Sartreov možda najutjecajniji tekst Pitanje metode, koji će biti uvod u monumentalnu Kritiku dijalektičkog uma (1960). Preko njega, osnovni doživljaj svijeta postaje onaj u kojem egzistencija prethodi esenciji. I doista, gledajući sudbine njegovih protagonista, oni se prepuštaju pukom bivanju, uopće ne stremeći nekom serioznijem osmišljavanju svojih čina. Benov brat Hugh Hurd, pak, prosječno je talentirani jazz-pjevač, no s kojim njegov – također tamnoputi menadžer, uglavnom ima probleme. Nastup u noćnim klubovima, u upravo se budećem društvu spektakla zahtijeva šire talente. Tako će razgovor o scenariju jednog Hughova nastupa biti prožet spontanim humornim eskapadama u kojima se za uspjeh glazbenik pretvara u komičara. Sama se pjevačka točka pretvara u fijasko - usred Hughova nastupa na scenu stupaju plesačice i pjevačice, za koje se ne zna je li im ples ili pjev grozniji!

  
  
  Konačno, ljepuškasta Lelia Goldoni, 20-godišnjakinja je koja traži muškarca kao projekciju njezinih zbunjenih emotivnih hirova. Najprije se druži sa starijim bijelcem koji joj imponira svojim intelektualnim karakteristikama. Zatim se spandža s prevrtljivim i neodlučnim Tonyjem (Anthony Ray). Nakon noći provedene s njime u krevetu njegova jeftinog apartmana, shvaća ispraznost te avanture. I ovdje se, dakle, susrećemo s egzistencijalističkim motivom apsurda svake površne, prvenstveno seksualne veze. Njezina patetična želja za stvarnom ljubavi ruši se već sljedećeg momenta, kada shvaća da nema ničeg zajedničkog s čovjekom s kojim se upustila u avanturu. Sljedeći će Lelijin odabranik biti mladi crni yuppie, a koji će s njome započeti vezu tek kako bi ispunio očekivanja prijateljice. Uglavnom, njih troje neće naći neku smislenost u svojoj egzistenciji.  

  Cjelokupno ozračje filma boji jazz-glazba, prisutna gotovo u svakoj sekvenci. Posebice se dojmljivom u toj auditivnosti čini muzika basista Charlieja Mingusa. Ako, pak, znamo filmofilsku referencu na 20 godina kasnije nastali film Sav taj Jazz (All That Jazz, 1979) Boba Fossea, onda se sleng-metafora prelama kroz sve sudbine protagonista Sjenki. Naglasak na njihovoj promašenosti i dezorijentiranosti ne može se a ne spomenuti pogledom na teksturu samog filma. Ono po čemu je ovaj Cassavetesov atak na klasični holivudski kino ostavio možda najdublji trag je, pak, improvizacija. Prvenstveno, ona glumačka…Autor je sam naglašavao da mu je u komponiranju strukture filma važno bilo dati potpunu slobodu svojim glumcima. Kulturološka referenca jest ovdje Pirandello i njegovo Večeras improviziramo! Doista, usredotočenost na glumačku gestu, a zatim na ekspresiju lica protagonista, ono je što u vizualnom smislu obilježuje Sjenke. Nijedan verbalni iskaz nije redundantan, a svaka je facijalna izražajnost nužna za postizanje krajnjeg učinka Cassavetesova eksperimenta. Jer, doista autoru nije stalo do neke zaokruženosti cjeline vezano uz dovršenu naraciju. Cassavetes do krajnjih granica dovodi spontanost svojih likova, a koji kroz osebujnu teatarsku vježbu scenskog pokreta provlače i promišljenu verbalnost. No, to ne znači da pametuju nego impulzivno reagiraju na danu im situaciju.

  Iz svega narečenog, možda smo bliže shvaćanju ovoga filma kao djela koje se doista približava osebujnoj formi koja misli. Ono što će kasnije biti osnovom kontemplativno-teorijskog pristupa filmu jednog filozofa, spomenuta Deleuzea, ali i najutjecajnijeg novovalnog praktičara, kasnije i poetskog povjesničara filma Jean-LucGodarda, u svojem je intuitivno genijalnom prosedeu iznio i Cassavetes. Jer, doista Sjenke su film vremena. To je ono što će Deleuze nazvati „ontološkom povijesti vremena kao takvog“. Cassavetesov prvijenac pruža nam cijeli niz slika/kadrova-Kristala kojima se uprizoruje neponovljivost pojedinog filmskog trenutka, ali i koji je inherentno povezan svojim mjestom sa svim drugim takovim kristaliziranim momentima filmske teksture. Mnogi će u ovoj osebujnoj poetici vidjeti vizualiziranu filozofiju egzistencije. Uz Jacka Kerouaca, dakle, idejnim će nositeljima Cassavetesova autorskog svijeta doista biti i Sartre i Camus!

  
  
  No, kako ne bismo pretjerali u fil(m)ozofskim asocijacijama, reći ću da Sjenke i danas – skoro šest desetljeća od svog nastanka, djeluju zabavno i svježe. Odlični i entuzijastični glumci, sjajna jazz-glazba, dinamična kamera i montaža… sve su ovo momenti jednog punokrvnog kino, ali i kulturnog događaja. Bez ovog filma ne bismo mogli shvatiti jednog Altmana, Penna, Schlessingera, Scorsesea i ostale prvake najboljeg razdoblja američkog filma u povijesti. A to je, držim, desetljeće između 1966. i 1976, koje vrhuni u Nashvilleu i Taksistu.

  Ovaj kratki tekstualni osvrt pokušava dati još jedno objašnjenje uz napis na kraju filma: „Sve što ste upravo vidjeli, tek je improvizacija“. Promislimo: ne čini li istinski život svakoga od nas upravo – improvizacija?

  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 9. listopada 2018.

Piše:

Marijan
Krivak