Glazba kao podsvijest

Dobra žena, red. Mirjana Karanović, sklad. Dejan Pejović

• 
  
  Dobra žena je obiteljska drama koja prikazuje dva velika događanja u jednoličnom životu Milene, dobre supruge i dobre majke koja bez većih promjena provodi svakodnevnicu u predgrađu Beograda. Prvi je otkriće da boluje od raka dojke, a drugi da je njezin suprug za vrijeme Domovinskog rata počinio ratne zločine.

  Glazba Dejana Pejovića je strukturalno i instrumentalno prilagođena filmu i njegovoj radnji. Ujednačeni odlomci u izvedbi klavira i gudača (sa naglašenom dionicom violončela) javljaju se tijekom filma bez prevelikih odmaka od uobičajenih standarda: u uvodnoj sceni, u scenama koje prate glavnu junakinju i ne sadrže dijalog te prilikom odjavne špice. Isto je tako standardna prizornost kojom se redateljica (i skladatelj) drže provjerenih formula. Ipak, glazba Dobre žene je mnogo više od pukih šablona.

  
  
  Sva glazba je u funkciji podrške glavnoj junakinji. Naime, Milenina vizualna pojava i ponašanje ne ukazuju na ikakve promjene u životnoj kolotečini, niti pretjeranu emocionalnost. Upravo izrazito emotivni glazbeni ulomci u romantičarskom ili, ponešto suvremenijem, minimalističkom stilu preuzimaju ulogu iskazivanja njezine emotivnosti. Već sam odabir instrumenata (klavir i violončelo) koji glase kao ženski naglašavaju važnost žene u radnji. Glazba je tako prikaz Milenine podsvijesti, zbog čega se veže isključivo uz nju, dočim preostale likove prati prizorna glazba koju sačinjavaju pjesme popularnog žanra. Ovime je redateljica uzdiže iznad preostalih likova i označava kao isključivo pozitivnu ličnost.

  Gotovo neprimjetni elementi produbljuju filmsku radnju: uvodni glazbeni odlomak koji prati veselo okupljanje starih prijatelja u jednom dijelu sadrži ponavljajuće intervale u visokom registru klavira i time ukazuje na napetosti između likova koji ovdje djeluju prisno. Isto je tako skladatelj vrlo efektno u sceni pred Milenino otkriće o ratnim zločinima svojega supruga ubacio na sam kraj već poznatog ulomka jedan ton u izvedbi puhača. Zbog dotadašnje unificirane instrumentacije, ovaj ton doživljavamo kao uljeza, kao nelagodu, kao naznaku nečega što će izmijeniti život protagonistkinje.

  
  
  Uz sve ove uputnice na blisku povezanost glavne junakinje i glazbene pratnje, neobična je odluka redateljice da u drugom dijelu filma umanji količinu glazbe. Što je Mileni teže, što više promjena doživljava, to je glazbe sve manje. Možemo pretpostaviti da se ovaj postupak opravdava time što dobra žena postepeno progovara svoje misli, zbog čega joj više nije potreban posrednik s publikom. A i glazba koja ju je dosad pratila ugođajem ne odgovara emotivnim stanjima koja Milena u drugom dijelu filma prolazi. Kakvi god narativni ili simbolični razlozi bili, šteta je što neprizorne glazbe u filmu ipak nema više. Čak i ako se izuzme dobra povezanost s radnjom, Pejovićev rad je kvalitetan i na trenutke čak nadilazi film koji prati.
  
  © Lucija Šoštarić, FILMOVI.hr, 24. rujna 2018.

Piše:

Lucija
Šoštarić